Moj svijet se srušio kad mi je tata, Zoran, rekao da mu ostaje još samo nekoliko mjeseci života. Njegova najveća želja bila je vidjeti me kako igram finale nogometnog prvenstva, ali sezona je već završila. U 48 sati, uz pomoć prijatelja i cijelog sela, organizirao sam utakmicu koja nam je promijenila živote.
Moje ime je Sofija i cijeli moj svijet stao je onog dana kad mi je doktorica rekla: ‘Sofija, šanse su male.’ U trideset osmoj godini, dok su svi oko mene već imali djecu, ja sam se borila s neplodnošću, osjećajem srama i tišinom koja je svaku večer odzvanjala našim stanom. Ova priča je o mojoj borbi, vjeri, molitvi i nadi koju sam pronašla kad sam bila na rubu odustajanja.
Od prvog dana u obitelji svog muža osjećala sam se kao gost na tuđem slavlju. Moja svekrva je uvijek bila bliža mojoj šogorici, a ja sam ostajala po strani, neprimijećena i povrijeđena. Ova priča je moj pokušaj da pronađem svoje mjesto, da se izborim za pravdu i ljubav, i da napokon budem viđena.
Jedne olujne noći, dok sam pokušavala umiriti svoju uplakanu kćer Saru, muž Ivan mi je hladno rekao: ‘Ne mogu više, idi svojoj mami.’ Ostala sam sama s bebom i slomljenim srcem u roditeljskoj kući, dok sam se pitala gdje je nestala ljubav i podrška koju sam očekivala. Ova priča je moj vapaj i pokušaj da shvatim – koliko žena zaista može biti usamljena u vlastitom braku?
Ležim pored majčinog kreveta, dok mi šapće posljednje riječi i moli me da brinem o svojoj sestri Lejli. Njena bolest je sve uzela, a mene je ostavila s teretom odgovornosti i krivnje. Kroz borbu s očevom hladnoćom, Lejlinom bolešću i vlastitim snovima, pokušavam pronaći smisao i oprost.
Vraćam se iz bolnice s novorođenom kćeri, ali umjesto toplog dočeka, dočekuje me hladnoća i nered. Suprug Dario je zbog posla sve odgađao, a ja se osjećam izgubljeno i prepušteno sama sebi. Kroz ovu priču dijelim kako sam preživjela prve dane majčinstva bez podrške i kako je to zauvijek promijenilo našu obitelj.
Ovo je priča o meni, Jasmini, i mom pokušaju da organiziram savršenu rođendansku večeru za muževu porodicu bez da provedem dva dana u kuhinji. Suočila sam se s očekivanjima, nesigurnostima i vlastitim granicama, ali sam na kraju naučila važnu lekciju o obitelji i sebi. Ova priča je za sve one koji su se ikada osjećali izgubljeno između tradicije, očekivanja i vlastitih želja.
Zovem se Ljiljana, imam 63 godine i živim u Sarajevu. Nakon što sam odbila čuvati svoju unuku, cijela porodica mi je okrenula leđa, a ja se pitam gdje sam pogriješila i jesam li imala pravo misliti i na sebe. Ova priča je moj pokušaj da shvatim što znači biti majka, baka i žena u našem društvu.
Zovem se Vesna, imam 64 godine i živim u Sarajevu. Dopustila sam sinu Adnanu i snahi Marini da usele u moj stan, vjerujući da činim ispravnu stvar za svoju porodicu. Nisam ni slutila da će ta odluka pokrenuti lavinu sukoba, osjećaja izdaje i duboke samoće koja me još uvijek proganja.
Nakon 25 godina braka, odlučila sam napustiti muža zbog njegovih brojnih afera. Godinama sam šutjela i glumila sretnu ženu zbog djece i straha od osude okoline. Sada, kad su djeca odrasla, odlučila sam pronaći sebe i svoj mir, bez obzira na sve što sam izgubila.
Moje ime je Ivana i suočila sam se s nemogućim izborom: vlastiti život ili životi moje nerođene djece. Ova priča vodi vas kroz dane ispunjene strahom, nadom i ljubavlju, dok sam se borila protiv sudbine i liječničkih prognoza. Naučila sam što znači biti majka u svijetu gdje čuda nisu svakodnevica, ali se ipak ponekad dogode.
Moja priča počinje u trenutku kada mi je kćerka Aria, drhtavim glasom, prenijela Markovu molbu da ga posljednji put posjetimo. Godinama sam živjela s osjećajem izdaje, boreći se između ljubavi prema porodici i vlastitih snova. Sada, suočena s njegovim posljednjim danima, pitam se: može li se oprostiti ono što je slomilo srce?
