U trenutku kad sam bacila vjenčani buket kroz prozor naše male kuhinje, shvatila sam da više ne mogu živjeti u laži. Darijo i ja smo godinama gradili sliku savršenog para, ali iza zatvorenih vrata našeg stana u Sarajevu, svakodnevno sam se borila s osjećajem praznine i nesigurnosti. Ova priča je moj put kroz iluzije, očekivanja obitelji i društva, te bolnu, ali oslobađajuću odluku da izaberem sebe.
Jednog hladnog jutra, dok sam još ležala u krevetu, stigla mi je poruka od Leonove majke koja me podsjetila da sam izgubila sebe. U toj tišini između poruke i Leonovog ravnodušnog pogleda, odlučila sam da više neću biti ničija sluškinja. Spakirala sam dvije torbe, ostavila Leonu ključ na stolu i krenula prema slobodi, ne znajući što me čeka, ali znajući da više ne mogu ostati.
U jednom zagrebačkom predvečerju, moja kćerka Lana i ja ostale smo same, svaka sa svojom boli – nju je ostavio dečko, mene muž. Dok smo plakale na istom kauču, počele smo otkrivati koliko nas povezuje i koliko je teško pronaći snagu kad te najbliži iznevjere. Ova priča je o majčinskoj i kćerinskoj boli, ali i o traženju nade kad se čini da je sve izgubljeno.
