Moje ime je Dino i imam šesnaest godina. Nakon što smo se preselili u Sarajevo, život mi se promijenio kad sam upoznao stariji bračni par, gospodina Ivu i gospođu Nadu, naše nove komšije. Ova priča govori o tome kako su me njihova usamljenost, bolest i vlastiti problemi natjerali da preispitam što znači biti čovjek.
Odrastao sam u malom stanu u Sarajevu, gdje su naši susjedi, porodica Džemalović, svakodnevno vodili borbu s glađu i očajem. Najviše me pogađala mala Amra, djevojčica iz susjedstva, čiji je otac bio alkoholičar, a majka tiha sjena žene koja je nekad imala snove. Kroz godine sam gledao kako ih siromaštvo i očaj lome, a osjećaj nemoći i krivnje pratio me do danas.
Zovem se Jasmina i nekada sam s nestrpljenjem čekala pozive svoje kćeri Lejle. Danas svaki put kad zazvoni telefon i vidim njeno ime, osjećam stisak u grudima jer znam da iza njenog glasa stoji nova molba za novac. Moj muž Emir i ja borimo se između roditeljske ljubavi i boli što smo postali bankomat, pitajući se gdje smo to pogriješili.
Zovem se Jadranka i sa suprugom Edinom i četverogodišnjim sinom Leonom živim u malom stanu u sarajevskom naselju Dobrinja. Svakodnevno osjećam nepravdu jer je Edinova majka veći stan dala njegovom bratu, a mi se gušimo u jednoj sobi. Ovo je priča o boli, kompromisima i mojoj čežnji za pravim domom.
