Zovem se Lejla i ovo je priča o tome kako sam, među sarajevskim mahalama, morala preživjeti pod teretom porodičnih očekivanja i tuđih odluka. Sama sam odgajala sina, suočena s osudom, siromaštvom i boli napuštanja od onih koji su me trebali voljeti. Ovo je moja ispovijest, moj tihi krik svima koji se osjećaju sami protiv svijeta.
Sred noći, drhteći od straha, pobjegla sam s djecom iz stana u Sarajevu, ostavljajući muža koji je uništio sve što sam voljela. Godinama sam se borila s osudom okoline, siromaštvom i vlastitim osjećajem krivnje, ali sam pronašla snagu za novi početak. Danas se pitam: ima li svaka žena snage da ustane iz pepela svog života?
Te večeri, kad su nas uhvatili u krađi hrane, mislila sam da je sve gotovo. Umjesto kazne, policajac Dario nam je pružio ruku i pokazao da još ima dobrote među ljudima. Njegov čin zauvijek je promijenio moj pogled na život i ljude oko mene.
U ovoj priči dijelim svoje iskustvo života u jednoj sobi s troje unučadi i četvrtim na putu. Moj sin Ivan je postao otac dok je još bio student, a cijela obitelj se suočila s izazovima siromaštva, nerazumijevanja i svakodnevnih borbi. Kroz sve to, pokušavam pronaći snagu i smisao, pitajući se gdje smo pogriješili i kako dalje.
Na dan svog šestog rođendana, moj mlađi brat Ivan odlučio je pokloniti sav svoj rođendanski novac kako bi pomogao našem školskom prijatelju Adnanu. Njegova gesta pokrenula je lavinu dobrote u našem malom gradu, ali i otvorila mnoga pitanja o tome što znači biti dobar u svijetu gdje mnogi okreću glavu. Ova priča je o hrabrosti jednog djeteta, ali i o borbi naše obitelji s vlastitim predrasudama i strahovima.
Moja priča počinje u trenutku kad sam izgubila muža i ostala sama s troje djece. Suočena s nemogućim izborima, pokušavam pronaći ravnotežu između posla, majčinstva i očajničke potrebe za podrškom koju mi majka uporno uskraćuje. Svaki dan je borba između osjećaja krivnje, tuge i bijesa, dok pokušavam preživjeti u društvu koje ne vidi žrtvu samohrane majke.
Moja sestra Amra je odlučila imati što više djece, bez obzira na naše mišljenje. Njena tvrdoglavost i moja briga za njenu djecu i našu obitelj doveli su nas do ruba pucanja. Sada, dok sjedim sam u tišini, pitam se jesmo li mogli drugačije i gdje je nestala ljubav koja nas je nekad povezivala.
Sjedim na drvenoj klupi ispred kuće koju sam gradila s pokojnim mužem, a sada gledam kako nepoznati ljudi unose svoje stvari. Moj sin Dario i ja izgubili smo sve zbog njegovih dugova, a ja se pitam gdje je nestala pravda za one koji su cijeli život radili pošteno. U ovoj priči dijelim bol, sram i tračak nade koji me još uvijek drži.
Jednog kišnog dana, dok sam radila u malom sarajevskom restoranu, neočekivana gesta nepoznatog gosta promijenila je moj pogled na život. Njegova velikodušnost nije samo ispunila blagajnu, već je otvorila stare rane i pokrenula lavinu emocija u meni i mojoj porodici. Ova priča je o nadi, sumnji i tome kako jedan trenutak može promijeniti sve.
Moja majka, Azra, uporno nosi stare, iznošene haljine iako ima ormar pun novih stvari. Njezina rečenica ‘Sreća voli tišinu’ odzvanja mi u glavi dok pokušavam shvatiti zašto odbija pokazati ono što ima. Ova priča je moj pokušaj da razumijem njezine izbore i kako oni oblikuju našu obitelj.
Zovem se Ljiljana i cijeli život sam posvetila svojoj djeci, vjerujući da će mi starost biti ispunjena njihovom ljubavlju. Nakon smrti muža, ostala sam sama i napuštena, prisiljena moliti za pomoć od onih kojima sam sve dala. Ovo je moja priča o boli, razočaranju i borbi za dostojanstvo u zemlji gdje su obitelj i poštovanje prema starijima nekad bili svetinja.
