Ovo je priča o meni, Mariji, i mojoj majci Ljiljani, koja je polako nestajala iz našeg života, iako je bila tu, u istoj kući. Kroz svakodnevne sukobe, ćutanje i nerazumevanje, pokušavam da pronađem način da joj se približim pre nego što je zauvek izgubim. Ovo je priča o porodici, starenju i onome što ostaje neizrečeno dok ne bude prekasno.
Moja susjeda Marija teško se razboljela, a ja sam joj mjesecima bila jedina pomoć. Dok sam se borila s vlastitim problemima, njezina kćerka iz Zagreba nije dolazila niti zvala. Kad sam napokon skupila snage reći istinu, sve se promijenilo – i u meni, i među nama.
Odrastala sam u sjeni majčine hladnoće, uvijek tražeći njezinu ljubav koju nikad nisam dobila. Sada, kad je stara i nemoćna, traži moju pomoć kao da prošlost ne postoji. U ovoj priči suočavam se s vlastitim granicama, pitanjem oprosta i vječnim osjećajem nedostatka majčine topline.
Jednog vrućeg ljetnog dana, moje zdravlje je naglo počelo slabiti. U trenutku slabosti, shvatila sam koliko su odnosi u mojoj obitelji zapravo krhki i koliko su motivi moje djece zamršeni. Ova priča je moj pokušaj da pronađem istinu i mir u vrtlogu obiteljskih interesa, ljubavi i razočaranja.
Moj otac, nekada snažan čovjek koji je sam podigao troje djece, sada je star i nemoćan. Suočavam se s teškom odlukom – ostaviti ga u domu za starije ili ga zadržati kod kuće, iako mi svakodnevica puca po šavovima. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem, ali i poziv svima da se zapitaju što znači biti dobar sin ili kćer.
Moj sin Ivan došao je tražiti novac, a ja sam mu prvi put u životu rekla ‘ne’. Ova odluka me razdire, ali osjećam da moram misliti i na sebe i na supruga, jer nas čeka neizvjesna starost. U ovoj priči otkrivam kako je teško biti roditelj kad srce i razum vuku na različite strane.
Moje ime je Ljiljana i cijeli moj svijet se srušio kad sam slučajno čula razgovor svoje kćeri i zeta o prodaji naše obiteljske kuće. Ta kuća nije samo zidovi i krov, već simbol svega što smo moj muž i ja gradili cijeli život. Sada stojim pred najtežom odlukom: kome ostaviti dom – kćeri koja ga vidi kao novac ili sinu koji ga doživljava kao utočište.
U ovoj priči otkrivam kako je tišina u stanu postala glasnija od svih riječi koje sam ikada izgovorila. Kroz sjećanja na žrtve i ljubav prema djeci, suočavam se s hladnim razgovorima i pitanjem što je ostalo od obitelji kad nestane svakodnevne bliskosti. Pitam se ima li nade da ponovno pronađemo toplinu među zidovima koje smo sami podigli.
Nakon očeve smrti, odlučio sam dovesti mamu Ankicu da živi sa mnom i mojom porodicom. Nisam mogao ni zamisliti koliko će ta odluka promijeniti naše živote, otvoriti stare rane i izazvati sukobe među nama. Kroz borbu s vlastitim osjećajima, žrtvama i porodičnim nesuglasicama, naučio sam što znači istinska snaga i oprost.
