Moje ime je Ljubica i cijeli život sam štedjela, vjerujući da će mi obitelj biti oslonac u starosti. Sve se promijenilo kad sam posudila životnu ušteđevinu svom zetu, vjerujući riječima svoje kćeri. Danas, dok sjedim sama u stanu, pitam se gdje sam pogriješila i što zapravo znači biti majka.
Oduvijek sam bila snažna i samostalna, ali sada, u tišini svog stana u Sarajevu, shvaćam koliko boli kada nema nikoga da pokuca na vrata. Sjećanja na dane kada sam sve držala pod kontrolom sada me proganjaju, a ponos koji me vodio kroz život postao je moj najveći neprijatelj. Pitam se jesam li pogriješila što sam uvijek odbijala pomoć i ljubav svoje djece.
Dvadeset godina nisam progovorila ni riječ sa svojom susjedom Helenom, iako smo živjele vrata do vrata. Jedan neočekivani događaj natjerao me da preispitam sve što sam mislila da znam o sebi, oprostu i starim ranama. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje ponos, a počinje istinska ljudskost.
Nakon smrti muža, ostala sam sama s tišinom koju nisam znala podnijeti. Kćerka mi je predložila da se preselim kod nje, ali nisam joj imala snage priznati koliko me zapravo plaši ta bliskost. Ova priča je moj pokušaj da pronađem svoje mjesto između prošlosti i sadašnjosti, između tuge i nove svakodnevice.
Od trenutka kada sam potpisala jamstvo za sinov kredit, moj život se promijenio. Pomogla sam mu da ostvari san o vlastitom domu, vjerujući da je obitelj iznad svega. Danas, kad me sin i snaha isključuju iz odluka i govore mi da nemam pravo na mišljenje, pitam se gdje sam pogriješila.
Na Novu godinu, dok sam čuvala unukovog psa i čekala supruga da se vrati s groblja, shvatila sam da se naš brak raspada. Nakon 35 godina zajedničkog života, suočavamo se s razvodom, a ja se pitam gdje smo pogriješili. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako ljubav može nestati i što ostaje kad sve drugo nestane.
