Zovem se Ivana i cijeli život sam sanjala o vlastitoj kući. Kada smo suprug Emir i ja napokon kupili kuću u predgrađu Sarajeva, vjerovala sam da će to biti početak našeg sretnog života. Nisam znala da će upravo ta kuća postati izvor naših najvećih svađa, udaljavanja i tišine koja boli više od samoće.
Ovo je priča o vikendu kada su moj brat Oskar i njegova supruga Jasmina došli kod mene i moje porodice. Umjesto očekivanog mira i zajedništva, doživjeli smo eksploziju starih rana, nesporazuma i frustracija. Kroz te dane shvatila sam koliko su porodične veze krhke, ali i koliko nam znače, bez obzira na sve.
Moje ime je Ivana i nakon smrti najbližih, nasljedstvo koje sam dobila postalo je izvor boli, svađa i pohlepe. Umjesto da pronađem mir, svakodnevno se borim s rodbinom koja moje kuće smatra svojim pravom, a ne mojom tugom. Ova priča je moj pokušaj da shvatim što dom uopće znači kad ga svi žele, ali nitko ne poštuje.
Moje ime je Ivana i već pet godina živim s osjećajem krivnje jer sam svojim riječima pokrenula razvod roditelja. Odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje su svađe bile svakodnevica, a moj pokušaj da zaustavim bol doveo je do još većeg sloma. Danas, s dvadeset i dvije godine, pitam se jesam li mogla drugačije i hoću li ikada oprostiti sebi.
