Bacila sam tanjur na pod, staklo je prsnulo tik do maminih nogu, ali ja nisam posustajala; vrištala sam sve što sam godinama gutala. U našem trešnjevačkom stanu odjekivale su riječi optužbi, suze, a rokčući glasovi moje sestre i mene prelamali su tišinu koja nas je ubijala. Kad se prozor napokon zatvorio za mamom, ostala sam slomljena, pitajući se postoji li oprost kad srce još uvijek stenje: ‘Zbog tebe je sve ovo.’