Stojim na pragu svoje stare kuće u Sarajevu, gledam kroz prozor kako kiša neumorno pada po praznom dvorištu, a u meni odjekuje tišina koju su ostavili moji sinovi. Odgojila sam troje sinova i dvije kćeri, vjerujući da ljubav i obitelj mogu pobijediti sve, ali sada, u starosti, osjećam kako mi sinovi polako nestaju iz života. Pitam se gdje sam pogriješila, dok mi kćeri brišu suze s lica, a ja slušam samo odjek neizgovorenih riječi.
Moje ime je Ivana i godinama živim u sjeni očekivanja svoje svekrve, dok moj muž Dario šuti o našim problemima s neplodnošću. Svaki obiteljski ručak pretvara se u mučnu predstavu, a teret istine sve više pritišće samo mene. Ovo je priča o boli, tišini i hrabrosti da se suočim s obitelji koja ne želi čuti istinu.
Moj muž Dario me napustio jer sam bila ‘previše mirna’. U tišini sam gradila naš dom, ali on je poželio više buke, više strasti. Sada, kad mi piše da mu nedostaje ta tišina, pitam se – je li moguće da nas ono što nas spaja, na kraju i razdvoji?
Odrasla sam u malom stanu u Sarajevu, gdje je tišina moje majke i oštri glas mog oca oblikovao moje djetinjstvo. Stara metla, naslijeđe mog djeda, postala je moj bijeg i način da se izborim za svoje mjesto u porodici. Ovo je priča o tome kako sam tražila svoj glas među svakodnevnim šutnjama i neizgovorenim riječima.
Godinama sam trpjela sitne provokacije i uvrede od svoje svekrve, a moj brak s Ivanom bio je na rubu zbog stalnih svađa. Sve se promijenilo kad sam odlučila prestati odgovarati na njezine napade i postaviti jasne granice. Ova priča je o tišini koja liječi, hrabrosti da se zauzmem za sebe i o tome kako sam spasila svoju obitelj.
Zovem se Ivana i oduvijek sam bila žena koja zna što želi. Nakon što sam se udala za Damira, prepustila sam mu vođenje naših financija, iako sam zarađivala više. Danas između nas stoji zid tišine, a ja se pitam ima li još nade za nas.
Dvije godine nisam čula glas svoje kćeri. Svakodnevno gledam njezine slike na društvenim mrežama, ali ona mene ignorira kao da ne postojim. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i kako sam izgubila Noru, svoju jedinu kćer.
Moje ime je Ivana i već šest mjeseci gledam svoju djecu kako svako jutro pitaju za baku koja živi samo nekoliko ulica dalje, ali kao da je nestala iz naših života. Suprug i ja pokušavamo pronaći razloge, ali odgovora nema, a tišina između mene i svekrve postaje sve teža. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i kako djeci objasniti odsutnost osobe koju su voljeli.
Moja majka, Azra, uporno nosi stare, iznošene haljine iako ima ormar pun novih stvari. Njezina rečenica ‘Sreća voli tišinu’ odzvanja mi u glavi dok pokušavam shvatiti zašto odbija pokazati ono što ima. Ova priča je moj pokušaj da razumijem njezine izbore i kako oni oblikuju našu obitelj.
