Dvije godine nisam čula glas svoje kćeri. Svakodnevno gledam njezine slike na društvenim mrežama, ali ona mene ignorira kao da ne postojim. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i kako sam izgubila Noru, svoju jedinu kćer.
Moje ime je Ivana i već šest mjeseci gledam svoju djecu kako svako jutro pitaju za baku koja živi samo nekoliko ulica dalje, ali kao da je nestala iz naših života. Suprug i ja pokušavamo pronaći razloge, ali odgovora nema, a tišina između mene i svekrve postaje sve teža. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i kako djeci objasniti odsutnost osobe koju su voljeli.
Moja majka, Azra, uporno nosi stare, iznošene haljine iako ima ormar pun novih stvari. Njezina rečenica ‘Sreća voli tišinu’ odzvanja mi u glavi dok pokušavam shvatiti zašto odbija pokazati ono što ima. Ova priča je moj pokušaj da razumijem njezine izbore i kako oni oblikuju našu obitelj.