Moje ime je Lejla i ovo je priča o mom životu u porodici mog muža, gdje sam godinama šutjela, trpjela i žrtvovala sebe zbog privida sklada. Suočavala sam se s kontrolom svekrve, ravnodušnošću muža i vlastitim strahom da ne izgubim sebe. Noćas sam odlučila da više neću šutjeti – sutra ću sve reći.
Sve je počelo u kuhinji, dok sam pekla palačinke za zaručnika i njegovu obitelj, osjećajući se kao sjena u vlastitom životu. Ovo je priča o tome kako sam skupila hrabrost prekinuti scenarij koji mi je bio nametnut i izabrati sebe, iako je to značilo razočarati najbliže. Govorim o strahu, pobuni i potrazi za vlastitim glasom u svijetu prepunom očekivanja.
Jednog hladnog jutra, dok sam još ležala u krevetu, stigla mi je poruka od Leonove majke koja me podsjetila da sam izgubila sebe. U toj tišini između poruke i Leonovog ravnodušnog pogleda, odlučila sam da više neću biti ničija sluškinja. Spakirala sam dvije torbe, ostavila Leonu ključ na stolu i krenula prema slobodi, ne znajući što me čeka, ali znajući da više ne mogu ostati.
Moje ime je Mirela i godinama sam živjela u sjeni tuđih očekivanja, zarobljena između suprugove kontrole i vlastite tišine. Ova priča vodi vas kroz moje najteže trenutke, kroz izdaju, strah i šutnju, ali i kroz hrabrost da pronađem sebe. Možda će netko od vas prepoznati svoj život u mojim riječima i pronaći snagu za prvi korak prema slobodi.
Od prvog dana braka predavala sam mu cijelu svoju plaću, vjerujući da tako pokazujem ljubav. S godinama sam shvatila da sam izgubila ne samo novac, nego i sebe – svaki moj korak bio je pod prismotrom, a strah je postao svakodnevica. Ovo je moja priča o borbi s ovisnošću, sumnjama i čežnjom za slobodom.
U trenutku očaja, napustila sam svoj dom dok su muž i njegova majka bili odsutni. Sada se suočavam sa sopstvenim osećanjima, strahovima i pitanjima o tome kako dalje. Ovo je priča o hrabrosti, krivici i potrazi za sopstvenim mirom.
Jednog kišnog travanjskog jutra, nakon tri desetljeća braka, shvatila sam da više ne prepoznajem ženu u ogledalu. Ova priča je moj put kroz tišinu, žrtvu i konačnu odluku da napustim sve poznato kako bih pronašla sebe. Nije riječ o novcu, već o izgubljenim snovima, strahu i hrabrosti da ponovno prodišem.
Jedne olujne noći, dok sam dežurala u vatrogasnoj postaji u Sarajevu, pronašla sam napuštenu bebu ispred vrata. Instinktivno sam je uzela u naručje, nahranila i utješila, dok su me kolege gledale s nevjericom. Nisam znala da će taj čin promijeniti moj život i donijeti mi priznanje koje nisam očekivala.
