Na tržnici sam, kao i svakog četvrtka, ali danas osjećam nešto što nisam godinama. Udovica sam, djeca su odrasla i otišla, a srce mi je prazno – sve do trenutka kad mi je prodavač povrća, s osmijehom koji mi je probudio mladost, pružio dvije mirisne mrkve i peršin. Nisam znala da ću baš danas, u šezdesetoj, ponovno osjetiti leptiriće u stomaku.
Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti dan kada sam morala pustiti ruku svoje dvogodišnje kćeri, Eme. U bolničkoj sobi, okružena sestrama koje su tiho pjevale ‘Ti si moje sunce’, suočila sam se s najtežom odlukom u životu – darovati Emičine organe drugoj djeci. Ova priča je o boli, ljubavi i hrabrosti koju nisam znala da imam.
Nikada neću zaboraviti trenutak kad su mi javili da je moj sin Davor doživio nesreću. Kroz bol i očaj, suprug i ja morali smo donijeti najtežu odluku u životu – dopustiti da njegovi organi spase drugu djecu. I danas se pitam jesmo li učinili ispravno, ali znam da Davorovo srce kuca dalje, negdje u ovom svijetu.
Jednog jutra, dok sam pokušavala skuhati kafu, tanjur mi je ispao iz ruku i razbio se. Taj zvuk me probudio iz svakodnevne tišine i natjerao da se suočim s vlastitom usamljenošću. Sve se promijenilo kad sam neočekivano upoznala novu obitelj, ali put do toga bio je pun boli, sumnji i malih pobjeda.