Zovem se Ivana i godinama pokušavam pronaći ravnotežu između toga da budem dobra snaha i da ne izgubim samu sebe pod pritiscima muževe obitelji. Svaki naš uspjeh postaje povod za nove zahtjeve, a ja se osjećam sve više ugušeno, pokušavajući svima ugoditi. Ovo je priča o granicama, žrtvama i hrabrosti da kažem: dosta je.
Nakon što sam se probudila iz kome, prvi glas koji sam čula bio je glas mog sina, Daria, kako razgovara s medicinskom sestrom o mogućnosti da me smjesti u dom za starije. Cijeli život sam žrtvovala za svoju obitelj, a sada, kad mi je najteže, osjećam se izdano i zaboravljeno. U ovoj priči preispitujem svoje odluke, obiteljsku ljubav i što zapravo znači biti majka u današnjoj Hrvatskoj.
Moja priča počinje na dan kada sam prvi put doveo Lejlu kući, a završava godinama kasnije, kad sam shvatio cijenu svoje odluke. Borio sam se između ljubavi prema ženi i lojalnosti prema roditeljima, osjećajući se rastrganim i neshvaćenim. Danas se pitam je li vrijedilo – i što znači biti svoj čovjek u zemlji gdje porodica znači sve.
Moje ime je Ivana i već pet godina živim u braku s Dariom, čovjekom koji ne priznaje ništa osim svježe skuhane hrane. Svaki dan moj život se vrti oko kuhanja, žrtvovanja i osjećaja da sam zarobljena u vlastitom domu. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i traženjem izlaza iz začaranog kruga u kojem se osjećam nevidljivom.
Moja majka je umirala, a ja sam bio prisiljen preuzeti odgovornost za svoju mlađu sestru Anu, koja je rođena s teškim oblikom cerebralne paralize. U trenutku kad sam izgubio majku, morao sam birati između vlastitih snova i žrtvovanja za obitelj. Ova priča je o boli, ljubavi, krivnji i borbi za dostojanstvo u društvu koje često okreće glavu od tuđih problema.
Moje ime je Ivana i nikada nisam mislila da će jedan dječji pogled promijeniti cijeli moj život. Kada sam kao medicinska sestra odlučila donirati bubreg malom Emiru, nisam znala koliko će to utjecati na mene, njegovu obitelj i cijelu našu zajednicu. Ova priča je o hrabrosti, boli, nadi i pitanjima koja ostaju nakon što se svjetla bolničkih hodnika ugase.
Ja sam Snježana, majka troje djece iz Zagreba. Ovo je priča o danu kad sam shvatila koliko sam postala nevidljiva vlastitoj obitelji, dok sam pokušavala držati sve konce u rukama. Tog dana, za obiteljskim stolom, moje srce se slomilo, ali i otvorilo put prema istini koju više nisam mogla ignorirati.
Bio sam običan vozač autobusa iz Zagreba, sve dok jednog ledenog jutra nisam skočio s mosta da spasim dijete iz Save. Taj trenutak promijenio je moj život, ali i odnose u mojoj obitelji, gdje su me hrabrost i strahovi razdirali iznutra. Sada se pitam: što nas tjera da riskiramo sve za nepoznatog čovjeka?
Godinama sam osjećala da sam strankinja u vlastitom domu jer je moj muž uvijek birao svoju majku prije mene i naše djece. Kroz suze, molitve i beskrajne rasprave, tražila sam snagu da ne izgubim sebe i porodicu. Danas, gledajući unatrag, znam da me samo vjera i iskren razgovor s Bogom održali na nogama.
Moj muž je donio kući testament svoje majke i tada sam shvatila da nikada nisam bila prihvaćena kao dio njihove obitelji. Sve godine truda, žrtve i ljubavi nestale su u jednom trenutku, ostavljajući me s pitanjem gdje sam pogriješila. Ova priča je moj pokušaj da razumijem što znači biti nevidljiv u vlastitom domu.
U trenutku kada sam mislila da je penzija početak mog mirnog života, komšija Dragan me je zamolio da pazim na njegovu bolesnu majku. Iako sam se radovala unuku i slobodnom vremenu, život mi je postavio novi izazov. Kroz brigu o starici, pronašla sam novu svrhu, ali i suočila se sa sopstvenim granicama i pitanjima o porodici, žrtvi i smislu.
Zovem se Martina i godinama sam pokušavala biti savršena supruga svom mužu, Davoru. Jedne obične večeri, sitnica u kuhinji pokrenula je lavinu neizgovorenih riječi i starih rana, zauvijek promijenivši naš brak. Od te noći, preispitujem što znači voljeti, žrtvovati se i ostati vjeran sebi.
