Predala sam kćeri stan. Godinu dana kasnije izbacila me na ulicu
“Nemaš više šta tražiti ovdje, mama!” – viknula je Lejla, a vrata su se zalupila tako snažno da sam osjetila kako mi srce preskače. Stajala sam na stubištu, s jednom starom kožnom torbom u ruci, dok su mi suze klizile niz lice. U tom trenutku nisam znala gdje ću ni kome da se obratim. Sve što sam imala, sve što sam gradila cijeli život, nestalo je u jednoj rečenici moje kćeri.
Godinu dana ranije, sjedile smo za kuhinjskim stolom u našem dvosobnom stanu na Grbavici. Lejla je nervozno vrtjela šalicu kafe, a ja sam osjećala kako mi srce puca dok gledam njene umorne oči. “Mama, znaš da je Dino dobio posao u Njemačkoj. Ako prepišeš stan na mene, možemo ga prodati i otići svi zajedno. Obećavam ti, nikad ti ništa neće faliti. Bit ćemo zajedno, kao porodica.”
Vjerovala sam joj. Bila je moja jedina kćerka, moje sve. Nakon što mi je muž poginuo tokom rata, Lejla i ja smo bile nerazdvojne. Zajedno smo prošle kroz izbjeglištvo, kroz povratak, kroz sve one godine kada nismo imale ni za kruh ni za grijanje. Nikada nisam mislila da će doći dan kada će me ona odbaciti.
Potpisala sam papire kod notara. Sjećam se kako su mi ruke drhtale dok sam stavljala potpis na ugovor o poklonu. “Mama, ne brini se. Ovo je samo formalnost. Ti si uvijek dobrodošla kod nas,” šapnula mi je tada Lejla i poljubila me u čelo.
Ali onda su došle promjene. Dino je postao hladan prema meni. Počeo je prigovarati zbog svega – zbog računa za struju, zbog toga što ostavljam papuče ispred vrata, zbog toga što gledam turske serije preglasno. Lejla je šutjela, spuštala pogled svaki put kad bih pokušala razgovarati s njom.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako šapuću u dnevnoj sobi.
“Ne možemo više ovako, Dino. Mama nam smeta. Obećala si da će otići kad prodamo stan!”
“Pa reci joj to! Ja više ne mogu!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Zar sam bila loša majka? Zar sam previše davala? Ili premalo?
Nekoliko dana kasnije Lejla mi je prišla s ozbiljnim izrazom lica.
“Mama, Dino i ja smo odlučili… Morat ćeš otići. Stan je prodan, a mi idemo u Njemačku. Ti… ti možeš kod tetke Azre neko vrijeme dok se ne snađeš.”
“Ali Lejla… Ja nemam nikoga osim tebe! Kako možeš…?”
“Mama, molim te, nemoj praviti scenu. Već si dovoljno napravila problema.”
I tako sam završila na stubištu, sa starom torbom i nekoliko uspomena koje su mi dozvolili da ponesem. Gledala sam kroz prozor na kišni sarajevski asfalt i osjećala se kao da više ne postojim.
Tetka Azra me primila na nekoliko dana, ali ona ima svoju porodicu i premali stan u Hrasnom. Osjećala sam se kao teret svima oko sebe. Prijateljice su mi govorile: “Ma hajde, Sabina, nisi ti prva koju su djeca izdala! Danas svi gledaju samo sebe.” Ali meni to nije bila utjeha.
Pokušala sam razgovarati s Lejlom telefonom. Nije se javljala. Pisala sam joj poruke: “Molim te, javi se. Samo da znam da ste dobro.” Nikad nisam dobila odgovor.
Jednog dana srela sam staru susjedu Fikretu na pijaci.
“Sabina, čula sam šta se desilo… Znaš li ti koliko nas ima takvih? Moja Aida me isto izbacila kad se udala. Sad živim kod sestre u Ilidži kao podstanar. Djeca danas nemaju osjećaja za roditelje kao nekad.”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Zar smo mi majke postale višak? Zar nas naše žrtve više ništa ne znače?
Dani su prolazili sporo i bolno. Svaki put kad bih prošla pored našeg starog stana, srce bi mi preskočilo od tuge i bijesa. Pitala sam se: šta bi moj rahmetli muž rekao da vidi ovo? Da vidi kako nas je vlastita kćerka odbacila zbog novca i komfora?
Jedne večeri sjela sam sama na klupu ispred zgrade i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Sjetila sam se svih onih noći kad smo Lejla i ja grijale ruke na jednoj peći i sanjale o boljem životu.
Sada imam samo jedno pitanje za sve vas: Da li je ljubav majke zaista toliko bezvrijedna? Da li smo mi majke krive što vjerujemo svojoj djeci više nego sebi?
Šta biste vi uradili na mom mjestu?