Kad očevi postanu stranci: Priča o izgubljenoj bliskosti nakon razvoda
“Tata, možeš li nas ostaviti same?” Emmin glas bio je tih, ali odlučan, dok je sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka u krilu. Ela je samo slegnula ramenima, pogledavajući kroz prozor, kao da joj je svejedno. Stajao sam na vratima njihove sobe, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Nekad sam bio njihov heroj, a sada… sada sam samo netko tko im smeta.
Nora i ja smo bili zajedno trinaest godina. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, ona iz Osijeka, ja iz Varaždina. Sve je bilo lako tada – smijali smo se sitnicama, planirali putovanja, sanjali o kući s vrtom i djecom koja će trčati po travi. Kad su Emma i Ela došle na svijet, Nora se potpuno posvetila njima. Nisam joj zamjerao – bio sam ponosan na to kakva je majka. Ali s vremenom, naš odnos se pretvorio u rutinu. Više nismo razgovarali o nama, samo o rasporedu treninga, roditeljskim sastancima i popisu za trgovinu.
“Jesi li ti danas pokupio Emmu iz škole?” pitala bi me Nora dok pere suđe, ne podižući pogled. “Jesam,” odgovorio bih kratko, osjećajući kako između nas raste zid tišine. Pokušavao sam razgovarati, predlagao zajedničke večere bez djece, vikende samo za nas dvoje. Ali uvijek bi nešto iskrsnulo – dječja temperatura, Norina iscrpljenost, moja prekovremena smjena.
Nakon godina takvog života, više nisam mogao. Osjećao sam se kao gost u vlastitoj kući. Kad sam predložio razvod, Nora je samo kimnula glavom. “Znam,” rekla je tiho. “I ja sam umorna.”
Mislio sam da će biti lakše kad se preselim u mali stan na Trešnjevci. Dogovorili smo zajedničko skrbništvo – djevojčice bi bile kod mene svaki drugi vikend i srijedom popodne. Prvih nekoliko mjeseci trudio sam se biti najbolji tata: vodio ih u kino, na sladoled na Jarun, slagali smo puzzle do kasno u noć. Ali s vremenom su postale šutljive. Emma bi stalno tipkala po mobitelu, Ela bi mi odgovarala jednosložnim rečenicama.
Jedne subote, dok smo doručkovali palačinke koje sam napravio po Norinom receptu, Emma me pogledala ravno u oči: “Zašto si otišao od mame?”
Zanijemio sam. Nisam znao što reći. “Nije to bilo protiv vas… Mama i ja više nismo bili sretni zajedno.” Emma je slegnula ramenima i nastavila jesti. Ela je samo šutjela.
S vremenom su počele odbijati dolaziti kod mene. “Imamo trening,” govorila bi Emma. “Moram učiti za test,” dodavala bi Ela. Zvao sam ih, slao poruke, ali odgovori su bili sve rjeđi.
Jednog dana sam došao po njih pred školu, ali nisu izašle. Nazvao sam Noru.
“Ne žele danas kod tebe,” rekla je hladno.
“Zašto? Što sam im napravio?”
“Ne znam, možda im treba vremena. Nemoj forsirati.”
Ali kako da ne forsiram? Kako da ne pokušavam kad osjećam da gubim ono najvažnije u životu?
Počeo sam sumnjati u sebe. Možda nisam bio dovoljno dobar otac? Možda sam previše radio? Možda sam trebao ostati zbog njih?
Prijatelj Ivan me pokušao utješiti: “Djeca su ti kao guma – rastegnu se pa se opet vrate. Daj im vremena.” Ali vrijeme prolazi, a one su sve dalje.
Na poslu sam postao povučeniji. Kolegica Sanja me jednom pitala: “Jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavao tjednima.” Samo sam slegnuo ramenima.
Pokušao sam razgovarati s Norom.
“Nora, molim te… Možemo li zajedno sjesti s curama? Da im objasnimo da ih oboje volimo?”
Pogledala me umorno: “Pokušala sam već pričati s njima. Kažu da si ih izdao. Da si nas ostavio zbog sebe.”
“Ali nisam… Nisam mogao više tako živjeti!”
“Znam,” rekla je tiho. “Ali one su djeca. Njima to izgleda drugačije.”
Noći su mi najteže padale. Gledao bih njihove slike na mobitelu – Emma s osmijehom bez prednjeg zuba, Ela u baletnoj haljinici… Sjećanja su navirala poput bujice: prvi koraci, prvi dan škole, zajednički izleti na more kod mojih roditelja u Poreču.
Jedne večeri nazvala me mama.
“Sine, moraš biti strpljiv. I tvoj otac je radio greške kad si bio mali pa si mu oprostio kad si odrastao.”
Ali što ako moje kćeri ne budu htjele oprostiti? Što ako ostanem zauvijek stranac?
Pokušao sam im pisati pisma – prava pisma, ne poruke na WhatsAppu. U svakom sam im ispričao neku priču iz djetinjstva, podsjetio ih na naše zajedničke trenutke, rekao koliko ih volim i koliko mi nedostaju.
Nisam dobio odgovor.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako ih nisam vidio. Nora mi šalje slike s njihovih rođendana, ali mene ne zovu ni na proslavu.
Jednog dana sretnem Emmu na tramvajskoj stanici. Pogledala me kratko i okrenula glavu.
“Emma! Molim te… Samo minutu!”
Stala je nevoljko.
“Znam da si ljuta na mene… Ali volim te više od svega na svijetu. Nikad vas ne bih napustio da nisam morao…”
Emma je šutjela nekoliko sekundi pa prošaptala: “Možda ti to misliš… Ali nama izgleda drugačije.” Otišla je bez pozdrava.
Vratio sam se kući slomljenog srca.
Ponekad se pitam – jesam li mogao drugačije? Jesam li trebao ostati zbog njih iako nisam bio sretan? Ili djeca ionako uvijek pate kad roditelji krenu svatko svojim putem?
Možda netko od vas zna odgovor: mogu li očevi ikada ponovno postati bliski sa svojom djecom nakon razvoda? Ili jednom kad postaneš stranac – zauvijek ostaješ samo sjena u njihovim životima?