Samac u Zagrebu: Zašto sam izabrao samoću umjesto drugog braka

“Znaš li ti, Davor, koliko puta sam čuo: ‘Ajde, Marko, nisi više mlad, vrijeme ti je da se skrasiš’?” upitao sam ga dok smo sjedili u polupraznom kafiću na Trešnjevci, dok je vani sipila kiša po prozorima. Davor je slegnuo ramenima i nasmiješio se onim svojim poznatim osmijehom koji uvijek govori: ‘Ma pusti ljude, živi kako hoćeš.’ Ali nije to tako jednostavno.

Nakon razvoda s Anom prije sedam godina, život mi se preokrenuo naglavačke. Djeca su odrasla, otišla svojim putem – Ivana u Rijeku, Filip u Mostar. Stan mi je postao prevelik i previše tih. Prvih nekoliko mjeseci nakon razvoda bio sam izgubljen. Svaki zvuk u stanu bio je preglasan, svaki vikend predug. Prijatelji su me zvali na roštilje, rođendane, nogometne utakmice, ali uvijek bi netko pitao: “Ima li koja nova?” ili “Što čekaš, Marko?” Kao da je samoća bolest koju treba liječiti.

Jednom mi je sestra Sanja rekla: “Zamisli da ostariš sam, tko će ti donijeti čaj kad budeš bolestan?” Pogledao sam je i rekao: “A tko će mi donijeti mir kad budem star?” Nije razumjela. Nitko nije. Svi su navikli na to da muškarac u mojim godinama mora imati ženu uz sebe. Najgore je bilo kad su mi pokušavali namjestiti razne ‘prikladne’ žene – Jasna iz susjedstva, koja ima 45 godina i dvoje djece iz prvog braka; Mirela s posla, koja stalno priča o bivšem mužu; pa čak i Lidija iz Bosanske Krupe, koju nikad nisam ni upoznao uživo.

Davor je jednom rekao: “Znaš, Marko, možda si ti samo previše izbirljiv.” Možda jesam. Ali nakon svega što sam prošao s Anom – svađe oko novca, oko djece, oko toga tko je više umoran i tko ima pravo na tišinu – shvatio sam da više ne želim kompromis koji boli. Ne želim više gledati nekoga preko stola i osjećati se kao stranac u vlastitom domu.

Jedne večeri, prije par mjeseci, Jasna me pozvala na večeru. Skuhala je sarmu, donijela vino iz Hercegovine. Sjeli smo za stol, a ona je počela pričati o svom bivšem mužu: “Znaš, on nikad nije znao slušati…” U tom trenutku sam shvatio da ne želim biti ničija utjeha niti zamjena za prošlost. Nisam više imao snage za tuđe rane.

Moja majka često kaže: “Sine, život u dvoje je lakši.” Ali ja znam da nije uvijek tako. Ponekad je samo teži. Kad sam bio s Anom, osjećao sam se usamljenije nego sada kad sam stvarno sam. Sada barem znam da je tišina moja, a ne tuđa kazna.

Davor me pogleda preko šalice kave: “A što ako ti se dogodi nešto? Ako padneš, razboliš se?” Slegnuo sam ramenima. “Ima bolnica, ima domova za starije. Ne želim biti s nekim samo zato što se bojim smrti ili bolesti. To nije ljubav. To je strah.”

Nekad mi bude teško. Posebno zimi, kad snijeg padne po Zagrebu i svi pale svjetla u stanovima. Tada se sjetim kako smo Ana i ja znali sjediti pod dekicom i gledati filmove. Ali onda se sjetim i svih onih noći kad smo šutjeli jer nismo imali više što reći jedno drugome.

Prijatelji mi kažu da sam sebičan. Možda jesam. Ali zar nije sebično očekivati od nekoga da žrtvuje svoj mir zbog tuđe slike o sreći? Kad god upoznam neku novu ženu mojih godina – Jasnu, Mirelu ili Lidiju – osjetim da svi nosimo svoje terete iz prošlosti. Svi tražimo nekoga tko će nas izliječiti od samoće, ali nitko ne želi priznati da možda samoća nije bolest.

Jednom sam otišao na vikend u Gorski kotar sam. Hodao sam kroz šumu i slušao vjetar kako šušti kroz borove. Osjetio sam mir kakav nisam osjetio godinama. Nije bilo ničijeg glasa osim mog vlastitog. Tada sam shvatio – možda nisam stvoren za drugi brak. Možda je moj put drugačiji.

Davor me opet pitao: “A što ako se predomisliš? Što ako ti dođe neka prava ljubav?” Naslonio sam se na stolac i pogledao ga ravno u oči: “Ako dođe prava ljubav, prepoznat ću je. Ali neću je tražiti iz straha od samoće ili zbog tuđih očekivanja.”

Možda će me ljudi osuđivati zbog ovog izbora. Možda će reći da sam kukavica ili da bježim od života. Ali ja znam jedno – biram mir umjesto kompromisa koji boli.

Ponekad se pitam: Je li bolje biti sam i miran ili zajedno i nesretan? Što vi mislite – ima li hrabrosti u tome da izaberemo sebe umjesto slike koju nam društvo nameće?