Kad sam nakon 30 godina braka shvatila da više ne prepoznajem sebe: Priča o izgubljenim snovima i hrabrosti za novi početak
“Jesi li opet zaboravila kupiti mlijeko, Jasmina?” glas mog muža, Ivice, odjeknuo je kroz stan dok sam još uvijek stajala u hodniku, mokra od kiše i s vrećicama u rukama. Pogledala sam ga, umorna, ali nisam imala snage za raspravu. “Nisam zaboravila. Samo… nisam stigla,” odgovorila sam tiho, spuštajući pogled na svoje iznošene cipele.
Trideset godina. Toliko sam bila Ivicina žena. Majka troje djece – Lejle, Adnana i Mirele. Uvijek sam bila tu: za njihovu prvu temperaturu, za ispite, za suze zbog slomljenih srca. Uvijek sam bila ta koja je kuhala, prala, tješila, šutjela. A nekad… nekad sam bila Jasmina koja je s ruksakom na leđima stopirala do Mostara, koja je pjevala na ulicama Splita i smijala se do suza s prijateljicama na obali Une.
Ali ta Jasmina je nestala negdje između pelena, kredita i beskrajnih obiteljskih ručkova. Sjećam se kako mi je Lejla jednom rekla: “Mama, ti si najbolja mama na svijetu!” Osjetila sam ponos, ali i tugu – jer najbolja mama nije više znala tko je osim toga.
Ivica je bio dobar čovjek. Nikad nas nije ostavio bez kruha. Ali nikad nije pitao što ja želim. “Šta će ti sad to putovanje? Nisi više djevojčica!” govorio bi kad bih spomenula da bih voljela otići na vikend u Sarajevo ili možda čak do Dubrovnika. “Imamo mi dovoljno posla ovdje. Djeca te trebaju.”
Djeca su odrasla. Lejla je otišla u Zagreb na fakultet, Adnan radi u Njemačkoj, Mirela se udala prošle godine. Stan je postao tih, a ja sam prvi put nakon mnogo godina čula svoje misli. I nisu bile lijepe.
Jednog dana, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku iz 1992. godine – ja na vrhu Velebita, raščupana kosa, osmijeh od uha do uha. Srce mi je zadrhtalo. Gdje je nestala ta žena? Što bi rekla da me vidi danas?
Te noći nisam mogla spavati. Ivica je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i osjećala kako mi se suze slijevaju niz lice. “Jesam li ovo htjela? Jesam li ikad imala pravo birati?”
Sljedećih tjedana postajala sam sve tiša. Ivica je primijetio. “Šta ti je? Opet te nešto muči?” pitao je dok smo večerali grah koji sam skuvala bez volje.
“Ništa mi nije… Samo sam umorna,” slagala sam.
Ali istina je bila da sam bila prazna. Kao da su svi moji snovi i želje iscurili iz mene kao voda iz stare kante.
Jednog popodneva nazvala me prijateljica Sanela iz Sarajeva. “Jasmina! Hajde dođi kod mene na vikend! Bit će nas nekoliko iz stare ekipe! Sjećaš se kako smo nekad pjevale do jutra?”
Osjetila sam kako mi srce poskoči. “Ne mogu… Ivica… kuća…”
“Ma pusti Iviču! Djeca su odrasla! Dođi zbog sebe!”
Te noći sam donijela odluku. Prvi put nakon mnogo godina odlučila sam nešto zbog sebe.
“Ivica,” rekla sam sljedeće jutro dok je pio kavu i gledao vijesti na televiziji, “idem ovaj vikend kod Sanele u Sarajevo.”
Pogledao me kao da sam poludjela. “Šta ti je sad? Koja Sanela? Šta ćeš tamo?”
“Želim otići. Treba mi malo promjene.”
Nije rekao ništa više, ali vidjela sam ljutnju u njegovim očima.
Vikend u Sarajevu bio je kao povratak u život. Smijale smo se, pjevale stare pjesme, šetale Baščaršijom do kasno u noć. Osjetila sam onu staru Jasminu kako se budi iz sna.
Kad sam se vratila kući, stan mi se činio još hladnijim i tuđim nego prije.
“Zabavila si se?” pitao je Ivica sarkastično.
“Jesam,” odgovorila sam mirno.
Tada sam znala – ne mogu više ovako živjeti.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam skupila hrabrost reći mu istinu.
“Ivica… želim razvod.”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
“Jesi li normalna? Nakon svega? Nakon trideset godina? Zbog čega?”
“Zbog sebe,” rekla sam tiho ali odlučno.
Djeca su bila šokirana kad su saznala. Lejla me zvala plačući: “Mama, šta ti fali? Tata te voli! Zar ne možeš još malo izdržati?”
Adnan mi je zamjerio: “Zar nisi mogla pričekati dok tata ne ode u penziju? Sad će svi pričati o nama!”
Mirela me jedina razumjela: “Mama, ako si nesretna – idi. Ja bih voljela imati tvoju hrabrost.”
Bilo je teško. Ljudi su šaputali po selu: “Vidi one Jasmina – poludila na stare dane! Ko zna šta joj fali kad joj djeca odrasla i muž pošten!”
Ali ja sam znala – fali mi život. Fali mi JA.
Danas živim sama u malom stanu u Mostaru. Radim u knjižari i svaki mjesec odvajam nešto novca za putovanja. Bila sam već u Ljubljani i Beogradu – sama, ali slobodna.
Ponekad me uhvati tuga kad vidim stare slike ili kad čujem Ivičin glas na telefonu dok razgovara s djecom. Ali više ne osjećam prazninu – osjećam nadu.
Pitam se: Koliko nas živi tuđe živote jer se bojimo reći što želimo? Koliko nas gubi sebe dok pokušava biti ono što drugi očekuju?
Možda će netko reći da sam sebična ili luda – ali ja znam da prvi put nakon trideset godina dišem punim plućima.