Kolač u frižideru: Kad obitelj zatvori vrata

“Jesi li sigurna da želiš ići?” pitala me Ema, moja kćerka, dok sam pažljivo pakirala štrudlu od jabuka u staru plastičnu kutiju. Pogledala sam je, pokušavajući sakriti nervozu. “Moramo. Baka i djed nisu nas vidjeli mjesecima. Možda će im biti drago.” Nisam joj rekla da mi srce lupa kao ludo, da mi ruke drhte dok režu zadnji komad kolača. U glavi mi je odzvanjala mamina rečenica od prošlog puta: “Znaš, nije sve kao prije. Ljudi se mijenjaju.”

Put do roditeljske kuće u Sarajevu bio je tih. Ema je gledala kroz prozor, a ja sam vrtjela filmove u glavi: kako će mama otvoriti vrata, kako će tata zagrliti unuku, kako ćemo svi zajedno piti kavu i smijati se. Ali kad smo stigle, vrata su ostala zatvorena nekoliko sekundi predugo. Čula sam škripu kvake i mamin glas, hladan kao zimski vjetar: “Aha, stigle ste. Nismo vas baš očekivali danas.”

Ušla sam s osmijehom koji je bio više grimasa nego radost. Tata je sjedio za stolom, gledao televiziju i samo klimnuo glavom. Ema je stajala iza mene, stisnute ruke, nesigurna treba li skinuti jaknu ili odmah otići. “Donijela sam štrudlu, tvoju omiljenu,” rekla sam mami, pružajući joj kutiju. Pogledala ju je kao da joj nudim kamenje. “Stavi u frižider, kasnije ćemo vidjeti.”

Sjele smo za stol. Tišina je bila gusta kao magla na Miljacki. Pokušavala sam započeti razgovor: “Kako ste? Kako zdravlje?” Mama je slegnula ramenima. Tata nije ni pogledao u mom smjeru. Ema je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, tražeći spas u virtualnom svijetu.

“Znaš,” počela je mama nakon nekoliko minuta, “ovdje se ništa ne mijenja. Samo godine prolaze.” Osjetila sam kako mi grlo gori. “Mi smo došle jer nam nedostajete…” pokušala sam tiho. Mama je uzdahnula: “Nedostajemo? Pa gdje si bila kad nam je trebalo pomoći oko vrta? Kad je tvoj brat imao problema na poslu? Uvijek si negdje daleko, uvijek imaš svoje brige.”

Tata je tada prvi put progovorio: “Nije lako biti roditelj kad djeca zaborave na tebe.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. “Nisam vas zaboravila… Samo… život me nosi na sve strane.”

Ema me pogledala ispod oka i šapnula: “Mama, možemo li ići?” Srce mi se slomilo na pola. Pogledala sam prema frižideru – znala sam da će kolač ostati netaknut, kao simbol svega što smo izgubili.

U autu na povratku Ema je šutjela. Ja sam vozila kroz kišu, osjećajući se kao da vozim kroz vlastite suze. Sjetila sam se djetinjstva – mirisa mamine pite, tatinog smijeha dok me ljuljao u dvorištu. Gdje je nestala ta toplina? Kada su riječi postale hladne kao zidovi kuće koju više ne prepoznajem?

Navečer sam otvorila poruke od brata Daria: “Jesi li bila kod starih? Kažu da si ih razočarala opet.” Nisam imala snage odgovarati. Sjetila sam se kako smo nekad zajedno slavili rođendane, kako smo dijelili zadnji komad torte bez svađe. Sada smo stranci pod istim prezimenom.

Sljedećih dana nisam mogla jesti ni spavati. Ema me gledala zabrinuto: “Mama, zašto baka i djed ne vole nas više? Jesam li ja nešto kriva?” Zagrlila sam je čvrsto: “Nisi ti kriva, dušo. Neki ljudi jednostavno zaborave kako voljeti kad ih život povrijedi.”

Pokušala sam nazvati mamu nekoliko puta, ali nije se javljala. Tata mi je poslao kratku poruku: “Ne dolazi bez najave.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.

Jednog jutra Ema mi je donijela šalicu kave i sjela kraj mene: “Možda bi trebali napraviti novi kolač i odnijeti ga susjedi Azri? Ona te uvijek rado vidi.” Pogledala sam svoju kćer i shvatila da možda obitelj nisu samo oni s kojima dijeliš krv, nego oni koji te prihvate otvorena srca.

Ipak, svake noći sanjam onaj kolač u frižideru – netaknut, hladan, zaboravljen. Kao simbol svega što smo mogli biti.

Pitam se: Je li obitelj zaista bezuvjetna ljubav ili samo iluzija koju nosimo iz djetinjstva? Može li se toplina vratiti kad jednom nestane?