Nikolina, znaš li ti uopće što je prava ljubav?
“Nikolina, znaš li ti uopće što je prava ljubav?” Tarikove riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila kroz prozor tramvaja broj šest, gledajući kako kiša ispire prašinu s ulica Zagreba. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Nisam znala što da mu odgovorim. Nisam znala ni zašto me to toliko boli.
“Ne znam, Tarik… Možda i ne znam,” prošaptala sam, više sebi nego njemu, dok smo sjedili na klupi ispred njegove zgrade. Bio je studeni, hladan vjetar mi je šibao obraze, ali unutra sam gorjela od srama i tuge.
Moji roditelji su se razveli kad sam imala devet godina. Mama je ostala u Sarajevu, tata se preselio u Zagreb. Svaki drugi vikend putovala sam autobusom preko granice, noseći u ruksaku plišanog medu i osjećaj krivnje koji nikad nije nestao. Mama bi me grlila predugo, tata bi me gledao kao da sam mu jedina svjetla točka u životu. Nikad nisu pričali jedno s drugim. Nikad nisu pričali ni sa mnom o tome što se dogodilo.
Sjećam se jedne večeri kad sam imala jedanaest godina. Mama je sjedila za kuhinjskim stolom, pušila cigaretu i gledala kroz prozor. “Nikolina, ljubav nije ono što misliš da jest,” rekla mi je tada, glasom koji je bio istovremeno nježan i umoran. “Ljubav boli. Ljubav te izda.”
Tada sam odlučila da ću biti bolja od njih. Da ću pronaći nekoga tko će me voljeti bezuvjetno, tko me neće ostaviti.
Ali svaki put kad bih nekome dopustila da mi se približi, nešto bi puklo u meni. Prva simpatija, Ivan iz razreda, ostavio me zbog druge djevojke jer sam bila “previše ozbiljna”. Drugi dečko, Dino, rekao mi je da ne zna što osjeća jer sam uvijek “hladna kao led”. Svaki put bih se povukla, zatvorila vrata i plakala do jutra.
Tarika sam upoznala na faksu. Bio je iz Mostara, uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći svakome. Privukla me njegova toplina, ali i to što nije postavljao previše pitanja. Prvih nekoliko mjeseci bilo je savršeno – šetnje po Jarunu, kasne večere uz ćevape i smijeh do suza.
Ali onda su počele sitnice. Tarik bi me pitao zašto ne želim upoznati njegovu mamu. Zašto ne pričam o svom djetinjstvu. Zašto se povlačim kad god postane ozbiljno.
Jedne večeri, kad smo sjedili kod mene u stanu i gledali neki glupi film, Tarik je odjednom ugasio televizor.
“Nikolina, ti mene ne puštaš unutra. Kao da imaš zid oko sebe. Jesi li ti ikad stvarno voljela?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Htjela sam mu reći sve – o maminim suzama, tatinoj tišini, o tome kako sam svaku noć sanjala da će se pomiriti. Ali nisam mogla. Samo sam slegnula ramenima.
“Ne znam kako to ide,” priznala sam tiho.
Tarik je uzdahnuo i zagrlio me. “Nisi ti kriva što su tvoji pogriješili. Ali moraš pustiti nekoga da te voli. Inače ćeš cijeli život biti sama.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam proživjela – o tome kako sam uvijek bila ona koja odlazi prva, koja ne dopušta nikome da vidi koliko je slaba. Sjetila sam se mamine rečenice: “Ljubav te izda.” Je li to stvarno istina? Ili sam ja samo previše povjerovala tuđim greškama?
Sljedećih tjedana pokušavala sam biti otvorenija s Tarikom. Pričala sam mu o Sarajevu, o tome kako mi nedostaje miris bakine pite ispod sača, o tome kako me boli što tata nikad nije došao na moju maturu. Tarik me slušao bez osuđivanja, samo bi me držao za ruku i govorio: “Proći će sve to, Nikolina. Samo moraš vjerovati.”
Ali onda je došla Nova godina i pozvao me kod svojih u Mostar. Srce mi je stalo od straha – nisam znala kako ću podnijeti tuđe obitelji kad moja nikad nije bila cijela.
“Ne mogu,” rekla sam mu kroz suze na Badnjak. “Ne mogu gledati tvoju mamu kako kuha za sve vas dok moja sjedi sama u Sarajevu i plače zbog mene.”
Tarik je šutio dugo vremena pa rekao: “Nikolina, ne možeš cijeli život bježati od onoga što ti fali. Moraš sebi dati šansu za sreću.”
Te noći sam ga pustila da ode bez riječi. Sjedila sam na podu svoje sobe i plakala kao dijete koje je izgubilo sve.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što mi se javio porukom: “Ako želiš pokušati opet – ja ću čekati. Ali moraš biti iskrena prema sebi i prema meni.” Nisam znala što da odgovorim.
Mama me nazvala na Staru godinu. “Sretna Nova, dušo,” rekla je tihim glasom.
“Mama… Jesi li ti ikad opet voljela?” pitala sam drhteći.
Dugo je šutjela pa rekla: “Nisam imala hrabrosti. Nemoj biti kao ja, Nikolina. Ljubav nije uvijek izdaja – ponekad si sama sebi najveći neprijatelj.”
Tada sam shvatila – možda nikad neću znati što je prava ljubav ako ne riskiram još jednom.
Zato sam uzela telefon i nazvala Tarika.
“Tarik… Hoću pokušati opet. Ali bojim se.” Glas mi je drhtao.
“I ja se bojim, Nikolina,” odgovorio je nježno. “Ali hajde da budemo hrabri zajedno.”
Možda ljubav nije ono što su moji roditelji imali ili izgubili. Možda je ljubav upravo ovo – dvoje ljudi koji se boje, ali ipak pokušavaju.
Ponekad se pitam: Je li moguće naučiti voljeti kad si odrastao okružen strahom od napuštanja? Ili nas prošlost uvijek određuje više nego što želimo priznati?