Djevojčica koja je čekala mamu: Priča o izgubljenoj nadi i novoj obitelji

“Ne, neću ići! Mama će se vratiti!” vrištala sam dok su me dvije žene iz Centra za socijalnu skrb pokušavale izvući iz stana. Bila sam mala, tek šest godina, ali sjećam se svakog detalja: mirisa stare deke, zvuka ključa koji je pao na pod, i pogleda susjede Mire koja je stajala na hodniku, šutjela i plakala.

Moja mama, Sanja, nije se vratila te noći. Nije se vratila ni sljedećih dana, tjedana, mjeseci. U početku sam brojala dane na komadiću papira koji sam našla u džepu stare jakne. Svaki dan sam crtala jedno malo srce, uvjerena da će baš tog dana mama doći po mene. Ali srca su se nizala, papir je postajao sve ispunjeniji, a ja sam postajala sve praznija.

Prva obitelj kod koje su me smjestili bila je u malom selu kraj Bjelovara. Teta Ivanka i stric Željko imali su troje svoje djece. Njihova najmlađa kći, Petra, bila je godinu dana starija od mene. Sjećam se kako me gledala kao uljeza, a ja sam svaku večer šaptala u jastuk: “Mama će doći. Samo još malo.”

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, stric Željko je grubo spustio žlicu i rekao: “Lana, prestani više s tim pričama o mami. Ovdje si sad. Prilagodi se.” Teta Ivanka ga je pogledala prijekorno, ali ništa nije rekla. Osjećala sam se kao da mi netko gasi svjetlo iznutra.

Nakon nekoliko mjeseci, socijalna radnica Jasmina došla je po mene. “Lana, selimo te u drugi dom. Ovdje nije dobro za tebe.” Nisam pitala zašto. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor auta dok su polja nestajala iza nas.

U drugom domu bilo je još djece poput mene – izgubljenih, uplašenih, prevarenih od života. Dijelili smo priče pod dekom, šaptali o roditeljima koji će nas sigurno pronaći. Najbolja prijateljica mi je postala Amra iz Tuzle. Imala je isti pogled kao ja – pogled djeteta koje čeka čudo.

Jednog dana, dok smo crtale u dvorištu, Amra me upitala: “Šta ako naše mame nikad ne dođu?” Nisam znala odgovoriti. Samo sam slegnula ramenima i nastavila crtati sunce koje nikad nije izlazilo na našim crtežima.

Godine su prolazile. Socijalne radnice su dolazile i odlazile. Neki ljudi bi nas posjećivali, donosili igračke i slatkiše, ali nitko nije ostajao dovoljno dugo da postane stvaran. Počela sam gubiti vjeru da će mama ikada doći.

A onda su jednog dana u dom došli Ana i Dario iz Zagreba. Bili su drugačiji od svih drugih koje sam upoznala – nisu me ispitivali o prošlosti niti obećavali kule i gradove. Samo su sjedili sa mnom na klupi i pričali o običnim stvarima: kako Ana voli peći kolače, kako Dario skuplja stare stripove.

“Znaš,” rekla je Ana tiho jedne subote dok smo zalijevale cvijeće ispred doma, “ponekad obitelj nije ona u kojoj si rođen, nego ona koja te izabere.” Pogledala sam je zbunjeno. Nisam znala što to znači.

Nakon nekoliko tjedana posjeta, socijalna radnica Jasmina me pozvala u ured. “Lana, Ana i Dario žele da živiš s njima. Žele biti tvoja obitelj.” Osjetila sam kako mi srce lupa tako jako da sam mislila da će iskočiti iz prsa.

Prva noć u njihovom stanu bila je tiha. Ležala sam budna dugo nakon što su svjetla pogašena. Bojala sam se zaspati – što ako se probudim i sve nestane? Što ako ni ovo nije stvarno?

Ali jutro je došlo, a Ana je već bila u kuhinji i pravila palačinke. Dario mi je ostavio strip na stolu s porukom: “Dobro jutro, Lana!” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nešto nalik sreći.

Nije bilo lako naviknuti se na novu školu, nove prijatelje i novi život. Djeca su me zadirkivala zbog naglaska i zbog toga što nisam imala “pravu” mamu i tatu kao oni. Jednom sam došla kući uplakana jer me dječak Ivan nazvao “dijete bez korijena”.

Ana me zagrlila i rekla: “Korijeni nisu uvijek pod zemljom. Nekad ih nosimo u srcu.” Dario je dodao: “A tvoji su sada ovdje s nama.” Te riječi su mi ostale urezane zauvijek.

Godinama kasnije, kad sam već bila tinejdžerka, stiglo je pismo iz Bosne – mama Sanja mi je pisala prvi put nakon toliko godina. Pisalo je da joj je žao, da nije mogla drugačije, da me voli ali nije imala snage boriti se za mene.

Plakala sam cijelu noć držeći to pismo u rukama. Ana je sjela kraj mene i šutjela dugo prije nego što je rekla: “Neke rane nikad ne zarastu do kraja. Ali ljubav može pomoći da ih lakše nosimo.” Dario me samo zagrlio.

Danas imam svoju obitelj – Anu i Darija zovem mamom i tatom. Ponekad se pitam što bi bilo da me mama Sanja nikad nije ostavila ili da me prva obitelj prihvatila kao svoje dijete. Ali onda pogledam oko sebe i shvatim da ljubav ne bira krv ni porijeklo – ona bira srce.

Možda nikad neću zaboraviti bol čekanja i osjećaj izgubljenosti, ali naučila sam da sreća dolazi kad joj najmanje otvoriš vrata.

Ponekad se pitam: Koliko nas još čeka nekoga tko možda nikada neće doći? I koliko nas ima snage otvoriti srce onima koji nas žele voljeti?