Izdaja pod velom vjenčanja: Kad najbolja prijateljica zatraži oprost na najgori način
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Lejla!” viknula sam, ruke su mi drhtale dok sam stajala nasred dnevnog boravka, a ona je zurila u pod. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Sve što sam znala, sve što sam gradila s Damirom, nestalo je u sekundi kad sam pročitala poruke na njegovom mobitelu. Nisam željela vjerovati svojim očima – ali poruke su bile jasne, prepune riječi koje su trebale biti upućene meni, a ne njoj. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva i moj zaručnik.
“Ivana, nisam htjela… Sve se dogodilo tako brzo…” Lejlin glas bio je tih, gotovo nečujan. U meni je gorjela mješavina bijesa, tuge i nevjerice. “Nisi htjela? Lejla, spavala si s njim! Mojim zaručnikom! Kako si mogla?”
Damir je šutio, sjedio na rubu kauča, lice mu je bilo blijedo kao zid iza njega. “Ivana, molim te…” pokušao je, ali nisam ga ni pogledala. U tom trenutku, znala sam da više ništa neće biti isto.
Nakon tog dana, sve se promijenilo. Prekinula sam zaruke, izbacila Damira iz stana i Lejli rekla da mi više nije prijateljica. Moja mama je danima plakala zbog mene, otac je šutio i samo me grlio kad bi me vidio kako sjedim sama za stolom. Svi su u selu pričali – kako je Ivana ostavljena pred vjenčanje, kako joj je najbolja prijateljica zabola nož u leđa. Nisam izlazila iz kuće tjednima.
Godine su prošle. Preselila sam u Zagreb, pronašla posao u jednoj marketinškoj agenciji i polako gradila novi život. Upoznala sam Mirzu – Bosanca s najtoplijim osmijehom i najnježnijim rukama. S njim sam naučila ponovno vjerovati ljudima. Kad me zaprosio na Jarunu, pod svjetlima lampiona, srce mi je bilo puno nade i straha istovremeno.
Sve do tog dana kad sam otvorila inbox na Facebooku i ugledala poruku od Lejle.
“Draga Ivana, znam da nemaš razloga razgovarati sa mnom, ali želim ti reći koliko mi je žao zbog svega što se dogodilo. Znam da sam pogriješila i da ti nikad neću moći nadoknaditi bol koju sam ti nanijela. Ali… uskoro se udajem i nema osobe koju bih više voljela imati za kumu od tebe. Znam da zvuči ludo, ali možda je ovo prilika da obje krenemo dalje? Voljela bih da razgovaramo. Lejla.”
Čitala sam poruku nekoliko puta. Ruke su mi se ponovno tresle kao onog dana kad sam saznala za izdaju. Mirza je sjedio do mene i gledao me zabrinuto.
“Šta je bilo, ljubavi?” upitao je nježno.
“Lejla… želi da joj budem kuma na vjenčanju,” promrmljala sam.
Mirza je podigao obrve: “Ona Lejla? Ona koja ti je…”
Kimnula sam glavom.
Nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili možda neku čudnu radoznalost? Zašto bi ona to tražila od mene? Je li moguće da netko nakon takve izdaje očekuje oprost?
Moja mama je bila prva koja je saznala. “Ivana, dijete moje… možda je vrijeme da oprostiš. Život je kratak, a mržnja samo tebe izjeda iznutra.” Otac je šutio kao i uvijek, ali vidjela sam mu u očima da ne želi da ponovno patim.
Prijateljice iz Zagreba su bile zgrožene: “Ma pusti tu zmiju! Kakva kuma? Da si ti njoj napravila to što je ona tebi… Nikad ti ne bi oprostila!”
No, najviše me boljelo što su neki iz obitelji govorili: “Pa dobro, prošlo je toliko godina… Svi griješimo. Možda joj stvarno trebaš dati drugu šansu?”
Noći su mi prolazile u razmišljanju. Sjećanja su navirala – djetinjstvo s Lejlom u Sarajevu prije rata, zajednički bijeg u Hrvatsku, prvi dani škole u Osijeku kad smo bile nerazdvojne. Sve do onog kobnog dana kad mi je uzela sve.
Jedne večeri odlučila sam joj odgovoriti.
“Lejla, ne znam što očekuješ od mene. Tvoja molba me povrijedila više nego što misliš. Znaš li koliko sam patila zbog vas dvoje? Možda si ti krenula dalje, ali ja još uvijek nosim ožiljke. Ne mogu biti tvoja kuma – ne još. Možda jednog dana budem mogla oprostiti, ali danas nije taj dan.”
Nije mi odmah odgovorila. Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam dobila novu poruku.
“Ivana, razumijem te. Hvala ti što si mi barem odgovorila. Želim ti svu sreću na tvom vjenčanju i nadam se da ćeš jednog dana pronaći mir u sebi kao što ga ja tražim svaki dan otkad sam te izgubila kao prijateljicu.”
Osjetila sam olakšanje – prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala krivnju što ne mogu oprostiti. Mirza me zagrlio i šapnuo: “Ponosan sam na tebe.”
Na dan svog vjenčanja gledala sam oko sebe – moji roditelji su plakali od sreće, prijatelji su plesali i smijali se, a ja sam znala da sam okružena ljudima koji me vole iskreno.
Ali duboko u sebi još uvijek osjećam prazninu gdje je nekad bila Lejla. Pitam se – može li se ikada potpuno oprostiti izdaja koja ti promijeni život? Ili neke rane jednostavno nikad ne zarastu?