Sve sam dala sinu, a sada snaha želi prodati naš dom

“Ne možeš to napraviti, Ivane!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući sina u oči. On je šutio, spuštenih ramena, a Lejla je sjedila na rubu kauča, prekriženih ruku, pogledom koji je govorio više od riječi. “Mama, razumij…” počeo je Ivan tiho, ali Lejla ga je prekinula: “Mi moramo misliti na sebe. Ovo nije tvoj dom, ovo je naš život.”

Sjećam se dana kad sam prvi put ušla u ovu kuću. Bila je stara, puna vlage i paučine, ali ja sam u svakom kutu vidjela budućnost za svog sina. Tada je imao pet godina, a ja trideset i dvije. Radila sam kao medicinska sestra u bolnici u Osijeku, a popodne čistila kod susjede Ankice za dodatnih sto kuna. Svaki mjesec sam odvajala novac na posebnu štednju – za Ivana, za njegov dom.

Godine su prolazile. Dok su drugi išli na more ili kupovali novu odjeću, ja sam krpala stare čarape i sanjala o danu kad ću moći reći: “Ovo je tvoje, sine.” Kad je Ivan upisao fakultet u Zagrebu, prodala sam zlatni lančić koji mi je ostavila mama da platim mu prvu godinu stanarine. Nikad mu nisam rekla koliko me boljelo gledati ga kako odlazi iz Osijeka, ali uvijek sam vjerovala da će se vratiti.

I vratio se. Nakon fakulteta zaposlio se kao inženjer i upoznao Lejlu. Ona je iz Sarajeva, pametna i ambiciozna djevojka, ali uvijek nekako hladna prema meni. Kad su odlučili vjenčati se, poklonila sam im kuću. Renovirala sam sve – nova kuhinja, kupaonica s pločicama iz Italije koje sam birala mjesecima, dnevni boravak s velikim prozorima kroz koje sunce ulazi svako jutro. Kupila sam im i namještaj na kredit koji još otplaćujem.

Prve godine braka bili su sretni. Lejla je dobila posao u Zagrebu i svaki vikend putovali su gore-dolje. Onda je došla pandemija i sve se promijenilo. Lejla više nije htjela živjeti u Osijeku. “Ovdje nema perspektive,” govorila je Ivanu dok sam ja slušala iza vrata. “Tvoja mama nas guši svojim savjetima i stalnim dolascima.”

Jedne večeri, dok smo večerali sarme koje sam cijeli dan kuhala, Lejla je iznenada rekla: “Razmišljali smo da prodamo kuću i preselimo u Zagreb.” Vilica mi je ispala iz ruke. Ivan je šutio. “Ali… to je tvoj dom, sine!” prošaptala sam. “Mama, moramo misliti na budućnost,” rekao je tiho.

Nisam spavala cijelu noć. Gledala sam stare fotografije – Ivan na biciklu ispred kuće, Ivan s prvim psom kojeg smo spasili s ulice, Ivan kako pomaže meni i pokojnom tati da sadimo cvijeće ispod prozora. Sve što sam radila bilo je za njega.

Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Lejla me izbjegavala, a Ivan je bio nervozan. Jednog dana čula sam ih kako se svađaju u sobi:

“Ne mogu više ovako! Tvoja mama stalno ulazi bez kucanja!”
“Lejla, ona nam je sve dala…”
“Nisam tražila njezinu žrtvu! Ja želim svoj život!”

Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Počela sam dolaziti rjeđe, ostavljajući im prostor. Ali svaki put kad bih prošla pored kuće i vidjela svjetlo u prozoru, srce bi mi preskočilo.

Jednog dana Ivan me nazvao: “Mama, odlučili smo – prodajemo kuću i selimo u Zagreb. Znam da ti je teško, ali molim te da nas podržiš.” Nisam mogla disati. Sve godine truda, sve neprospavane noći, sve žrtve – nestale su u jednoj rečenici.

Kad su agenti došli fotografirati kuću za oglasnik, sakrila sam se iza zavjese i plakala kao dijete. Susjeda Ankica me tješila: “Djeca danas ne znaju što znači žrtva. Sve im je malo.” Ali ja nisam mogla biti ljuta na Ivana. On je bio moje dijete.

Kad su konačno otišli u Zagreb, ostala sam sama u malom stanu koji sam iznajmila blizu bolnice. Svaki dan gledam slike stare kuće na internetu – sada ju prodaju kao “obiteljski raj s dušom”.

Ponekad me Ivan nazove: “Mama, kako si?” Uvijek kažem: “Dobro sam.” Nikad mu ne kažem koliko mi nedostaje miris njegove kose kad bi zaspao na mom ramenu ili zvuk njegovih koraka po hodniku.

Pitam se – jesam li pogriješila što sam mu dala sve? Je li ljubav majke danas previše? Ili možda djeca jednostavno moraju otići svojim putem? Što biste vi učinili na mom mjestu?