Kad istina zaboli: Prijateljstvo, izdaja i novo rođenje
“Drži me za ruku, molim te!” Lejla je vikala kroz suze, znoj joj je kapao niz čelo, a ja sam joj stiskala dlan kao da joj mogu prenijeti svu snagu svijeta. Kiša je tukla po prozorima sarajevskog stana, a hitna pomoć je kasnila. “Ne mogu više, Ivana!”
“Možeš, Lejla! Pogledaj me! Diši sa mnom!”
Nikad nisam mislila da ću biti ovdje, u srcu noći, s najboljom prijateljicom koja rađa na mom kauču. Moj muž Dino bio je na poslovnom putu u Zagrebu, ili sam barem tako mislila. Sve do tog trenutka, moj život bio je uredan: posao u školi, mirni brak, povremeni izleti s Lejlom na kafu i tračeve. Ali te noći, sve se promijenilo.
Porod je bio težak. Držala sam Lejlu dok je vrištala, a kad je napokon beba zaplakala, osjećala sam se kao da sam i ja rodila. Hitna je stigla tek kad je sve bilo gotovo. Pomogla sam im spakirati stvari, a onda sam ostala sama u stanu, iscrpljena i zbunjena.
Nekoliko dana kasnije, Lejla me zamolila da joj donesem pelene i nešto hrane u bolnicu. “Ivana, ne znam šta bih bez tebe,” šapnula je dok sam joj mijenjala bebu. Pogledala sam malenu djevojčicu – imala je tamnu kosu i oči koje su me podsjećale na nekoga. U tom trenutku, dok sam joj skidala pelenu, primijetila sam madež na lijevom bedru. Srce mi je stalo.
Isti madež imao je moj Dino. Isti oblik, isto mjesto. Sjetila sam se kako mi je Dino pričao da je to porodična stvar – njegov otac ga ima, on ga ima…
Ruke su mi zadrhtale. Pogledala sam Lejlu, koja je izbjegavala moj pogled.
“Lejla… čiji je ovo madež?” pitala sam tiho.
Lejla je problijedila. “Ivana… molim te…”
“Je li Dino otac ove bebe?”
Tišina je bila glasnija od svih Lejlinih krikova tokom poroda. Suze su joj potekle niz lice.
“Nisam htjela… Bilo je to samo jednom… Bila sam slaba… Dino je bio tu kad mi je najviše trebao… Ti si bila na seminaru u Splitu… Sve se desilo tako brzo…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Najbolja prijateljica i muž – izdaja dvostruka, bol dvostruka. Nisam znala šta da kažem. Samo sam ustala i izašla iz sobe.
Dani su prolazili kao kroz maglu. Dino se vratio kući, ponašao se kao da ništa nije bilo. Nisam mu odmah rekla šta znam. Promatrala sam ga – kako pere suđe, kako gleda televiziju, kako me ljubi za laku noć. Sve mi je bilo lažno.
Jedne večeri, kad više nisam mogla izdržati, sjela sam nasuprot njega za stol.
“Dino, moramo razgovarati.”
Pogledao me zbunjeno. “Šta je bilo?”
“Lejlina beba ima isti madež kao ti. I tvoj otac. I tvoj djed. Hoćeš li mi reći istinu ili da nastavim živjeti u laži?”
Dino je problijedio kao zid. Ruke su mu zadrhtale.
“Ivana… Nisam htio da saznaš ovako… Sve se desilo slučajno… Bio sam slab… Kriv sam…”
Nisam plakala. Samo sam ga gledala i osjećala kako mi srce puca na hiljadu komadića.
“Znaš li koliko ste me povrijedili? Oboje? Ja sam bila ta koja vas je spajala, koja vam je vjerovala… A vi ste mi zabili nož u leđa.”
Dino je pokušao da me zagrli, ali sam ga odgurnula.
“Ne znam šta ću sada. Ne znam mogu li vam oprostiti. Ali znam da više ništa neće biti isto.”
Noći su postale duže, dani prazni. Ljudi su pričali po mahali – znali su da nešto nije u redu, ali nisu znali šta. Moja majka me zvala svaki dan: “Ivana, dušo, moraš oprostiti sebi prije nego njima.” Ali kako oprostiti kad ti najbliži slome srce?
Lejla mi je pisala poruke: “Molim te, oprosti mi! Ne mogu bez tebe!” Nisam odgovarala. Dino se iselio kod majke dok ne odlučim šta dalje.
Jedne večeri sjedila sam sama na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere kroz kišu. U ruci sam držala šalicu kafe koju mi je Lejla poklonila za rođendan prije dvije godine – na njoj piše: “Prijateljice do kraja života.”
Možda smo svi mi samo ljudi koji griješe na najgore moguće načine. Možda ljubav nije dovoljna da nas spasi od nas samih.
Pitam vas: Da ste na mom mjestu – biste li mogli oprostiti? Ili biste otišli zauvijek?