Majčina istina: Kad ljubav prema sinu zaboli više nego što očekuješ
“Ne mogu vjerovati da si to rekla pred svima!” urliknuo je Ivan, moj sin, dok su mu obrazi gorjeli od srama. Stajali smo u dnevnoj sobi, a oko nas su šutke sjedili njegovi prijatelji: Dario, Tomislav i Ana. Svi su izbjegavali moj pogled, ali ja nisam mogla odvratiti oči od Ivana. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Nisam željela da ovako završi.
Sve je počelo sasvim nevino. Bila sam sretna što je Ivan napokon pronašao nekoga poput Lejle. Djevojka iz Sarajeva, topla, pristojna, uvijek spremna pomoći. Znam da nije lako biti snaha u hrvatskoj obitelji, pogotovo kad ti svekrva voli imati stvari pod kontrolom. Ali ja sam samo željela najbolje za njih.
“Lejla, draga, zašto ne odeš s Ivanom na vikend u Opatiju? Sve sam vam platila, samo trebate uživati!” predložila sam jednog jutra dok smo pile kavu u kuhinji. Lejla me pogledala onim svojim blagim očima i tiho rekla: “Hvala vam puno, ali ovaj vikend bih radije ostala kod kuće.”
Nisam mogla vjerovati. Tko bi odbio vikend na moru? Pogotovo kad znaš koliko Ivan voli putovati. “Ali zašto? Zar ti nije dosta Zagreba? Malo promjene bi ti dobro došlo!” navaljivala sam, osjećajući kako mi raste nervoza.
Lejla je slegnula ramenima. “Imam puno posla oko faksa, a i… iskreno, osjećam se pomalo umorno od svega. Možda drugi put.”
Taj odgovor me zabolio više nego što bih priznala. Osjetila sam kako mi ponos kopni. Nisam navikla na odbijanje, pogotovo ne kad se trudim oko nekoga. Ivan je ušao u kuhinju taman kad sam htjela ponovno pitati Lejlu za razlog.
“Mama, pusti Lejlu na miru. Ako ne želi ići, ne mora,” rekao je Ivan, ali njegov ton bio je hladan.
Nisam mogla odustati. “Ali zar ne vidiš da se povlači? Da nešto nije u redu? Možda joj nije stalo do tebe kao što misliš!”
Lejla je ustala i otišla u sobu bez riječi. Ivan me pogledao s nevjericom. “Znaš li ti koliko joj je teško ovdje? Koliko se trudi da tebi ugodi? Nikad nije dovoljno dobro!”
Tu večer, dok su Ivanovi prijatelji došli gledati utakmicu, osjećala sam potrebu opravdati se pred njima. “Znate vi kakva je Lejla? Sve joj smeta, ništa joj ne paše! Ja bih na njenom mjestu bila zahvalna na svemu!”
Dario me pogledao ispod oka: “Možda joj treba malo vremena da se navikne.”
Tomislav je šutio, ali Ana je tiho rekla: “Nije lako biti daleko od svoje obitelji.”
Ivan je tada eksplodirao. “Dosta! Mama, prestani! Ne možeš tako pričati o mojoj ženi pred mojim prijateljima! Sramiš me!”
U tom trenutku shvatila sam da sam otišla predaleko. Ali nisam mogla povući riječi nazad. Osjećala sam se izdano – zar nije moja dužnost štititi sina? Zar nije normalno da želim najbolje za njega?
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Lejla tiho plače iza zatvorenih vrata njihove sobe. Ivan nije izlazio do jutra. U meni se miješala ljutnja i tuga.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Lejlom. “Znaš, nisam htjela da se osjećaš loše… Samo želim da budeš sretna ovdje.”
Lejla me pogledala kroz suze: “Znam, ali ponekad imam osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra za vas. Nedostaje mi moja mama, Sarajevo… Sve mi je novo i teško.”
Osjetila sam grižnju savjesti kakvu nisam dugo osjetila. Možda sam stvarno previše očekivala od nje. Možda sam zaboravila kako je biti mlad i izgubljen u tuđem gradu.
Ivan mi je kasnije rekao: “Mama, volim te, ali moraš pustiti da sami rješavamo svoje probleme. Ne možeš uvijek sve kontrolirati.”
Gledala sam ga i shvatila koliko je odrastao. Više nije onaj dječak koji trči meni u zagrljaj kad ga nešto boli.
Dani su prolazili, ali napetost nije nestajala. Prijatelji su dolazili rjeđe, a Lejla se još više povukla u sebe. Počela sam sumnjati u svoje odluke.
Jednog popodneva sjela sam sama na balkon i gledala kišu kako pada po praznom dvorištu. U glavi su mi odzvanjale Ivanove riječi: “Ne možeš uvijek sve kontrolirati.” Možda stvarno ne mogu.
Pitala sam se – gdje prestaje majčina briga, a počinje miješanje? Jesam li stvarno željela pomoći ili sam samo željela biti važna? I najvažnije – hoće li mi moj sin ikada oprostiti što sam ga osramotila pred prijateljima?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol i dilemu bolje nego što ja sada mogu. Što vi mislite – gdje je granica između brige i kontrole? Jesam li pogriješila ili samo volim previše?