Slijepa Ljubav Lejle za Dinu: Majčina Neuslišana Upozorenja

“Lejla, zar stvarno misliš da je Dino s tobom zbog tebe?” Majčin glas mi još uvijek odzvanja u ušima dok sjedim na podu svog praznog stana u Sarajevu, gledajući kroz prozor na kišu koja neumorno pada. “On te ne voli, Lejla. On voli tvoj stan!” vikala je prije samo nekoliko mjeseci, dok sam ja, zaljubljena do ušiju, odbijala i samu pomisao na to.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Dino je prvi put dolazio kod nas na ručak. Majka je spremila sarmu, a ja sam bila nervozna kao nikad prije. “Lejla, obuci onu plavu haljinu, ljepše ti stoji,” rekla mi je tiho dok smo postavljale stol. “Mama, Dino voli kad sam prirodna,” odgovorila sam joj, skrivajući osmijeh. Dino je kasnio pola sata, a kad je napokon stigao, donio je samo jednu ružu. Majka ga je odmjerila od glave do pete.

“Dobar dan, gospođo Azra,” rekao je uljudno, ali majka nije uzvratila osmijeh. “Dobar dan, Dine. Nadam se da znaš cijeniti moju Lejlu,” rekla je hladno. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Dino se pravio kao da nije čuo.

Nakon ručka, majka me povukla u kuhinju. “Lejla, on nije za tebe. Ne sviđa mi se kako te gleda. Kao da gleda kroz tebe.” Slegnula sam ramenima i vratila se Dini u dnevnu sobu. “Ne slušaj mamu,” šapnuo mi je Dino i poljubio me u čelo.

Moja majka nikad nije bila zadovoljna mojim izborima. Otkako sam završila fakultet i naslijedila stan od dede na Grbavici, stalno mi je nalazila “prikladne” momke – advokate, doktore, čak i jednog profesora matematike iz Mostara. Ali ja sam uvijek bila ona koja nije dovoljno lijepa, uvijek ona koja mora pristati na manje. Kad sam upoznala Dinu u kafiću kod Sebilja, srce mi je preskočilo. Bio je drugačiji – smiješak mu je bio iskren, a oči su mu blistale kad me gledao.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao iz bajke. Dino me vodio na izlete do Jajca, šetali smo Vilsonovim i smijali se do suza. Počeo je sve češće ostajati kod mene. “Znaš, Lejla, tvoj stan ima baš lijep pogled,” rekao bi često dok bi pušio cigaretu na balkonu. Nisam obraćala pažnju na to – mislila sam da uživa u mom društvu.

Ali onda su počele sitne promjene. Dino bi često spominjao kako mu smeta što mora putovati iz Ilidže svaki dan na posao i kako bi bilo lakše da živi bliže centru. Jedne večeri, dok smo gledali film, upitao me: “Lejla, šta misliš da se preselim kod tebe? Ionako si sama ovdje.” Srce mi je zaigralo od sreće – to je bio znak da me voli!

Majci nisam rekla ništa dok nije bilo kasno. Jednog dana došla je nenajavljeno i zatekla Dinu kako premeće po mojim ladicama. “Šta to radiš?” pitala ga je oštro. Dino se nasmijao: “Tražim punjač za telefon.” Majka me pogledala s tugom u očima i kasnije mi rekla: “Lejla, otvori oči!”

Ali ja nisam htjela slušati. Bila sam uvjerena da me voli. Počeli smo planirati zajedničku budućnost – pričali smo o braku, djeci… Sve dok jednog dana nisam pronašla poruke na njegovom mobitelu. Pisao je nekoj Amri: “Još malo pa će biti sve moje…” Srce mi se slomilo.

Suočila sam ga iste večeri. “Dino, šta znači ovo?” pokazala sam mu poruku. Pogledao me hladno: “Lejla, ti si stvarno naivna. Mislio sam da ćeš biti pametnija.” U tom trenutku sve iluzije su nestale. Dino je pokupio svoje stvari i otišao bez riječi.

Majka me našla kako plačem na podu dnevne sobe. Sjela je pored mene i zagrlila me: “Kćeri moja, nisam ti ovo željela reći da bih ti naudila. Samo sam htjela da te zaštitim.” Plakale smo zajedno dugo u noć.

Danas sjedim sama u svom stanu i pitam se – zašto uvijek vjerujemo onima koji nam najmanje žele dobro? Zašto ne slušamo one koji nas najviše vole? Možda zato što nam srce često zamagli oči.

Jeste li vi ikada slijepo vjerovali nekome i zbog toga izgubili dio sebe? Da li ste ikada požalili što niste poslušali majku?