Nevidljive žrtve oca: Priča o Edinu i njegovoj obitelji
“Ne možeš opet ostati do kasno, Edine! Djeca te nisu vidjela cijeli tjedan!” Senadina rečenica odjekuje kroz stan kao udarac. Stojim u hodniku, ključevi mi zveckaju u ruci, a torba s posla mi visi s ramena. Pogledam je, umorna je, oči joj crvene od nespavanja. Iza nje, u dnevnoj sobi, čujem kako Lejla i Amar tiho šapuću, vjerojatno opet pokušavaju sakriti da su još budni.
“Moram, Senada. Ako ne završim izvještaj, neće biti bonusa. Znaš da nam treba za ratu kredita,” odgovaram tiho, pokušavajući zvučati smireno. Ali u meni sve vrišti. Svaki dan je ista borba – posao, računi, krediti, škole, vrtići. I uvijek osjećaj da nisam dovoljno dobar.
Senada samo odmahne glavom i ode u kuhinju. Zatvara vrata za sobom malo jače nego što treba. Znam što misli – da biram posao umjesto njih. Ali ne vidi ona kako mi srce puca svaki put kad prođem pored dječje sobe i vidim crteže na zidu koje nisam stigao ni pogledati.
Sjedam za kompjuter, ali prsti mi drhte. Otvaram mailove, ali misli mi bježe. Sjećam se dana kad sam prvi put držao Lejlu u naručju – kako sam obećao sebi da ću biti bolji otac nego što je moj bio meni. Moj otac, Mehmed, radio je u rudniku u Zenici. Nikad ga nije bilo kući, a kad bi došao, bio bi umoran i šutljiv. Obećao sam sebi da ću ja biti drugačiji.
Ali evo me – isti kao on. Samo što ja radim u banci u Sarajevu, a ne u rudniku. I umjesto prašine i znoja, mene guši stres i neprospavane noći.
Nedjelja navečer. Sjedimo za stolom. Lejla priča o školi, Amar crta nešto na salveti. Senada me gleda preko stola.
“Edine, znaš li da Lejla ima natjecanje iz matematike?” pita ona.
“Stvarno? Kad?” pitam, pokušavajući sakriti iznenađenje.
Lejla spusti glavu. “Tata, već sam ti rekla prošli tjedan… Ali nisi slušao.”
Osjećam kako mi se grlo steže. “Oprosti, dušo… Bit ću tamo, obećavam.”
Ali već znam da imam važan sastanak tog dana. I već znam da ću opet izabrati posao.
Noćima ne spavam. Gledam Senadu kako spava okrenuta leđima. Ponekad poželim samo je zagrliti i reći joj koliko mi je teško. Ali riječi ne izlaze. Ujutro ustajem prvi, pravim kavu i ostavljam joj šalicu na stolu – moj tihi način da kažem “volim te”.
Prolaze mjeseci. Lejla pobjeđuje na natjecanju – bez mene u publici. Amar ima predstavu u vrtiću – šalju mi video na Viberu dok sjedim u uredu i potpisujem papire za novi kredit. Senada sve češće šuti ili odlazi kod svoje sestre Mirele u Mostar na vikend s djecom.
Jednog dana dolazim kući ranije. Stan je prazan. Na stolu poruka: “Edine, otišli smo kod Mirele. Treba nam malo mira. Razmisli što ti je važnije.” Sjedam na kauč i osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Zovem Senadu, ali ne javlja se. Pišem joj poruke – ništa. Dani prolaze, a ja prvi put shvaćam koliko je tišina glasna kad si sam.
Odlazim kod svog oca u Zenicu. Sjedimo na klupi ispred zgrade.
“Znaš, babo… Mislio sam da ću biti bolji od tebe. A sad sam isti kao ti,” kažem mu.
On me pogleda onim svojim umornim očima.
“Sine… Nije lako biti otac. Mi mislimo da je dovoljno donijeti kruh kući. Ali djeca pamte zagrljaje više nego novac.”
Vraćam se u Sarajevo odlučan da promijenim stvari. Odlazim kod šefa i tražim manje radno vrijeme – odbija me uz podsmijeh.
“Edine, znaš li koliko ljudi čeka tvoje mjesto? Ako ti ne možeš izdržati tempo…”
Ali ovaj put ne popuštam. Dajem otkaz.
Vraćam se kući i čekam Senadu i djecu da se vrate iz Mostara. Kad dolaze, Lejla me gleda s nevjericom.
“Tata? Što radiš kući usred dana?”
“Odsad ću biti više s vama,” kažem im tiho.
Senada me gleda dugo, suze joj naviru na oči.
“Kasno je za neke stvari, Edine… Ali možda nije kasno za nas,” šapne.
Počinjem raditi kao vozač dostave hrane – manje novca, ali više vremena s obitelji. Učim kuhati s Amarem, pomažem Lejli oko matematike. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Ali svaki put kad pogledam Senadu vidim tragove tuge koje sam ostavio svojim odsustvom.
Ponekad se pitam: Je li moguće ispraviti godine propuštenih trenutaka? Može li ljubav preživjeti sve naše pogreške? Što vi mislite – jesu li žrtve koje činimo za obitelj uvijek ispravne?