Kada ti dijete ode bez pozdrava: Priča jedne majke iz Zagreba
“Ne traži me. Moram živjeti po svom.” Te riječi, napisane u jednoj poruci, odzvanjaju mi u glavi svako jutro kad otvorim oči. Već godinu dana nisam čula glas svoje kćeri Klaudije. Svaki dan provjeravam mobitel, iako znam da nema ništa novo. Nema propuštenih poziva, nema poruka, nema čak ni onih slučajnih ‘seen’ na Viberu. Samo tišina.
Sjedim za kuhinjskim stolom u našem malom stanu na Trešnjevci, gledam kroz prozor kako kiša ispire prašinu s ulice. U ruci držim šalicu kave, ali okus je gorak, kao i sve otkako je Klaudija otišla. Bila je moje jedino dijete. Odrasla je bez oca – Ivan nas je napustio kad je imala samo četiri godine. Nikad nije pitao za nju, nikad nije poslao ni čestitku za rođendan. Sve sam morala sama.
“Mama, ne razumiješ me!” vikala je Klaudija prošle godine, kad smo se zadnji put posvađale. “Ne mogu više živjeti po tvojim pravilima!”
“Samo želim da završiš fakultet, da imaš sigurnost!” pokušala sam joj objasniti, ali ona je već bila na vratima, s ruksakom na leđima i suzama u očima.
“Meni to nije život!” rekla je i zalupila vratima. Od tada – ništa.
Ponekad uhvatim sebe kako pišem poruku: “Klaudija, jesi li dobro? Nedostaješ mi.” Ali obrišem je prije nego što stisnem ‘pošalji’. Ako mi je rekla da je ne tražim… što mi preostaje?
Moja sestra Sanja često me zove: “Mira, moraš pustiti dijete. Svi mladi danas traže sebe. Sjeti se kako smo mi bježale iz kuće kad nas je tata tjerao na polje!”
Ali nije isto. Ja sam nju rodila, ja sam joj bila sve – i otac i majka. Zar sam stvarno toliko pogriješila? Je li bila previše stroga? Jesam li joj previše branila? Ili sam joj premalo dala?
Susjeda Ružica me gleda sažaljivo kad me sretne u liftu: “Javila se mala?”
“Nije još…” odgovaram tiho.
“Ma vratit će se ona, sve naše dođu kad im ponestane para ili kad ih život lupi po glavi,” kaže Ružica i tapše me po ramenu. Ali ja ne želim da se moja kćer vrati slomljena.
Ponekad sanjam da dolazi kući, smije se kao nekad dok smo pekle palačinke subotom navečer. U snu joj mirišem kosu i osjećam njezinu ruku u svojoj. Onda se probudim i shvatim da sam sama.
Prijateljica Jasmina predlaže: “Zašto ne odeš do njezinih prijatelja? Možda znaju gdje je.”
Ali ne želim biti ta majka koja proganja dijete. Ako mi je rekla da je ne tražim… možda stvarno treba prostora.
Jednom sam srela njezinog bivšeg dečka, Dinu, na tramvajskoj stanici kod Cibone.
“Dino, jesi li čuo nešto o Klaudiji?” upitala sam ga s nadom.
Pogledao me zbunjeno: “Nisam gospođo Mira… Znam samo da je otišla iz Zagreba. Kažu da radi negdje u Splitu ili Dubrovniku.”
Split? Dubrovnik? Moja djevojčica sama na drugom kraju zemlje… Kako spava? Je li sretna? Jede li dovoljno?
Svaku večer sjedim za stolom i gledam stare fotografije: Klaudija na prvoj pričesti, Klaudija s osmijehom do ušiju kad je dobila peticu iz matematike, Klaudija na maturalnoj večeri u plavoj haljini koju smo zajedno birale na Dolcu. Gdje je nestala ta djevojčica?
Nedavno sam čula kako susjedin sin viče na svoju majku zbog sitnice – nije mu oprala omiljenu majicu na vrijeme. Sjetila sam se svih naših svađa: oko škole, izlazaka, dečkiju… Možda sam previše očekivala od nje jer sam se bojala da će završiti kao ja – sama i umorna.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Nepoznat broj. Srce mi je stalo.
“Halo?”
Tišina.
“Klaudija?”
Samo šum disanja s druge strane.
“Molim te… ako si ti… samo reci da si dobro.”
Veza se prekinula. Satima sam sjedila budna, pitajući se je li to bila ona.
Zadnjih mjeseci sve češće idem u crkvu na Knežiji. Palim svijeću za nju i molim Boga da joj bude dobro. Ponekad razgovaram sa župnikom Stipom:
“Vjerujte mi, gospođo Mira, djeca moraju pronaći svoj put. Vaša ljubav će joj uvijek biti svjetlo kad poželi nazad.”
Ali što ako nikad ne poželi?
Na poslu sam sve tiša. Kolegica Lidija me pita: “Miro, hoćeš s nama na kavu?”
Odmahnem glavom: “Ne mogu danas.” Kako mogu pričati o serijama i popustima kad mi srce puca?
Prošla je godina dana otkako nisam čula njezin glas. Godina dana otkako sam zadnji put osjetila smisao u svakodnevici. Ljudi kažu: “Vrijeme liječi sve.” Ali meni vrijeme samo produbljuje ranu.
Ponekad se pitam: jesam li ja kriva što je otišla? Jesam li trebala biti drugačija majka? Ili svako dijete mora jednom otići da bi pronašlo sebe?
Možda će jednog dana shvatiti koliko mi nedostaje i vratiti se kući – ili barem poslati poruku: “Mama, dobro sam.” Do tada ću čekati… jer što drugo može majka osim čekati?
Je li ljubav prema djetetu ikada prevelika? Može li majka ikada prestati nadati se? Što biste vi učinili na mom mjestu?