Između Dva Doma: Srce na Dva Dijela
“Ne mogu više, Lejla! Svaki dan ista priča. Tvoja mama šalje poruke, pita kad ćemo konačno potpisati ugovor za stan, a moj otac leži u bolnici i treba lijekove koje ne možemo platiti!” glasno je rekao Emir, tresući rukama šalicu kave.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledajući u mrlju od jučerašnje kave na stolnjaku. Srce mi je tuklo kao ludo. Zrak je bio težak, kao da će svaki čas puknuti. “Emire, razumijem te, ali ovo je možda jedina prilika da napokon imamo nešto svoje. Mama nam želi pomoći, znaš koliko joj to znači…”
On je samo odmahnuo glavom. “A šta je s mojim ocem? Hoćeš li moći spavati u tom stanu dok on leži sam, bolestan?” Glas mu je bio tih, ali oštar kao nož.
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko razapinje između dvije strane koje jednako volim. Moja mama, Jasmina, cijeli život je štedjela da meni i sestri ostavi nešto iza sebe. Otac mi je umro dok sam bila mala, i ona je bila sve – i majka i otac. S druge strane, Emir je moj muž, a njegov otac Sulejman čovjek koji nas je uvijek dočekivao s osmijehom i toplom riječju. Sad ga bolest jede iz dana u dan, a lijekovi su skupi, previše skupi za nas.
Te večeri sam nazvala mamu. “Mama, mogu li doći sutra? Moram razgovarati s tobom o novcu…”
“Naravno, dušo. Znaš da uvijek možeš doći.”
Noć sam provela budna, gledajući Emira kako nemirno spava. U jednom trenutku tiho je zaplakao u snu. Nikad ga nisam vidjela tako slomljenog.
Ujutro sam sjela s mamom u njenoj maloj kuhinji. Miris svježe pite od jabuka podsjećao me na djetinjstvo.
“Mama… Emir želi da novac damo njegovom ocu za liječenje. Znam da si ti htjela da kupimo stan… ali ne znam što da radim.”
Mama me pogledala dugo, bez riječi. Oči su joj bile umorne, ali tople.
“Lejla, ja sam taj novac štedjela za tebe. Da imaš svoj dom, sigurnost. Ali ako misliš da trebaš pomoći Emiru i njegovom ocu, ja ću te podržati. Samo nemoj zaboraviti na sebe. I na nas.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Ne želim te razočarati…”
“Ne možeš me razočarati ako radiš iz srca,” nježno je rekla.
Vratila sam se kući s još većim teretom na leđima. Emir me dočekao na vratima.
“Šta je rekla tvoja mama?” pitao je tiho.
“Rekla je da će podržati što god odlučimo. Ali… bojim se da ćemo izgubiti priliku za stan. I bojim se da ćeš ti izgubiti oca ako mu ne pomognemo.”
Emir je sjeo na pod i privukao me sebi. “Lejla, ne znam šta je ispravno. Ne želim da tvoja mama pati zbog mene. Ali ne mogu gledati oca kako propada dok mi sjedimo na novcu…”
Tjedni su prolazili u neizvjesnosti. Svaki dan nova dilema: agentica za nekretnine šalje poruke, banka traži potvrde, Sulejmanovo stanje se pogoršava. Moja sestra Amra dolazi i viče: “Zašto uvijek moraš biti ta koja žrtvuje svoje snove? Zar nije dosta što si cijeli život bila odgovorna za sve?”
Jedne večeri, dok smo sjedili u tišini, zazvonio je telefon.
“Halo? Lejla? Ovdje doktorica Kovačević iz bolnice… Sulejmanovo stanje se pogoršalo. Trebat će mu još skuplji lijekovi ako želimo pokušati sve mogućnosti…”
Pogledala sam Emira – oči su mu bile crvene od suza.
Te noći smo donijeli odluku.
Nazvala sam mamu: “Mama, odlučili smo… Novac ide za liječenje Sulejmana. Znam da si se nadala stanu, ali… ne mogu drugačije.”
S druge strane tišina.
“Dobro, Lejla,” rekla je napokon tiho. “Ali obećaj mi jedno – kad ovo prođe, misli malo i na sebe.”
Dani su prolazili u bolnici, među mirisima dezinfekcije i zvukovima aparata. Gledala sam Emira kako drži oca za ruku i šapuće mu nešto na uho.
Nakon mjesec dana Sulejman je preminuo.
Emir se slomio. Ja sam bila tu – za njega, za njegovu majku Azru koja nije prestajala plakati.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo ostali bez novca i bez stana. Mama više ne spominje štednju. Ja radim dva posla; Emir traži smisao u svakodnevici.
Ponekad noću sjedim sama na balkonu iznajmljenog stana i pitam se: Jesmo li napravili pravu stvar? Je li ljubav prema obitelji uvijek važnija od vlastite budućnosti? Ili smo samo naučeni žrtvovati se dok ne zaboravimo tko smo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pronaći ravnotežu između svojih snova i tuđih potreba?