Kad je sve nestalo, ostala je nada: Priča o ocu iz Sarajeva
“Tata, gdje ćemo sada spavati?” pitao me Dino, držeći sestru Lejlu za ruku dok su nam vatrogasci mahali da se udaljimo od zgrade. Plamen je gutao naš mali stan na Grbavici, a ja sam osjećao kako mi srce puca na hiljadu komadića. Nije bilo vremena za suze. Samo sam ih zagrlio i šapnuo: “Zajedno smo, to je najvažnije.”
Nikada nisam mislio da će mi život ovako izmaknuti kontroli. Nakon što nas je supruga napustila prije dvije godine, ostao sam sam s dvoje djece i beskrajnim pitanjima. Radio sam kao vozač tramvaja, smjene su bile duge, ali uvijek sam se trudio da im pružim toplinu doma. A sada… sada ni doma više nije bilo.
Prve noći smo prespavali kod mog prijatelja Amira. Njegova supruga Azra donijela nam je čaj i pokrila djecu dekama. “Dario, znaš da možeš ostati koliko treba,” rekla je tiho dok sam sjedio za stolom, zureći u prazno. “Ne mogu ti dovoljno zahvaliti,” promrmljao sam, osjećajući težinu nemoći.
Sljedećih dana borili smo se s birokracijom. Socijalna služba, papiri, beskrajni redovi. Djeca su šutjela više nego inače. Dino je crtao kuću s crvenim krovom, a Lejla je stalno pitala kad ćemo opet imati svoj krevet. Svaki put kad bih ih pogledao, osjećao sam krivnju – kao da sam ih iznevjerio.
Jednog jutra, dok sam čekao u redu za pomoć, prišla mi je starija gospođa s osmijehom. “Vi ste onaj vozač tramvaja što uvijek pomaže starijima da uđu?” upitala je. Klimnuo sam glavom, a ona je stisnula moju ruku. “Sada ćemo mi pomoći vama.”
Nisam mogao vjerovati kad su se ljudi iz kvarta počeli okupljati oko nas. Amir je pokrenuo akciju na Facebooku, a komšije su donosile odjeću, igračke i hranu. Jedne večeri zazvonio je mobitel – bio je to direktor škole u koju idu Dino i Lejla.
“Dario, čuo sam za vašu situaciju. Razgovarao sam s roditeljima iz razreda i skupili smo nešto novca. Također, poznajem jednog čovjeka koji ima stan na Grbavici koji trenutno stoji prazan. Želi ga ustupiti vama dok ne stanete na noge.”
Nisam mogao izgovoriti ni riječ od šoka. Samo sam zahvaljivao i plakao dok me djeca gledala zbunjeno.
Preseljenje u novi stan bilo je kao buđenje iz ružnog sna. Stan nije bio luksuzan – stari parket škripao je pod nogama, a zidovi su mirisali na vlagu – ali bio je naš. Prvi put nakon dugo vremena Lejla je zaspala bez suza.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Socijalna pomoć nije bila dovoljna za sve troškove, a posao vozača tramvaja bio je nesiguran zbog restrukturiranja firme. Jedne večeri sjedio sam za stolom s računima pred sobom kad je Dino došao do mene.
“Tata, mogu li ja nešto prodavati na pijaci? Možda crteže?” pitao je tiho.
Zagrlio sam ga i rekao: “Ne moraš ti ništa prodavati. Tvoj zadatak je da budeš dijete i sanjaš velike snove.”
Ali istina je bila da sam se osjećao kao da tonem. Svaki dan bio je borba – između posla, škole, kuhanja i pokušaja da djeci vratim osmijeh na lice.
Jednog dana Lejla se razboljela. Visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Liječnica u Domu zdravlja pogledala me sažaljivo: “Trebat će joj bolji uvjeti za oporavak, Dario…”
Te noći nisam spavao ni minute. Razmišljao sam o svemu što sam izgubio i svemu što još mogu izgubiti.
Sljedećeg jutra Amir me nazvao: “Dario, ekipa s posla i ja skupili smo još nešto novca. I Azrina sestra radi u jednoj humanitarnoj organizaciji – možda mogu pomoći oko Lejlinog liječenja i nekih osnovnih stvari za stan.”
Osjećao sam se kao da mi neko polako vraća dah koji mi je život oduzeo.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo izgubili dom. Djeca su se navikla na novi kvart, stekli su prijatelje i polako vraćali povjerenje u ljude. Ja sam naučio tražiti pomoć – što mi je bilo najteže od svega.
Na Badnje veče sjedio sam s djecom za malim stolom, jeli smo skromnu večeru i gledali kroz prozor kako snijeg prekriva Sarajevo.
“Tata, hoće li nam ovo biti dom zauvijek?” pitala je Lejla.
Pogledao sam ih oboje i rekao: “Ne znam što će biti sutra, ali znam da ćemo uvijek imati jedno drugo. I da postoje ljudi koji ne daju da padnemo do kraja.”
Ponekad se pitam – koliko nas još živi na rubu, čekajući da neko pruži ruku? I koliko nas ima snage da tu ruku prihvati?