Molitva u oluji: Nedjelja koja je promijenila sve
“Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta?” vrisnula sam, glas mi je odjekivao kroz stan, dok je Mirjana, moja svekrva, stajala nasred dnevnog boravka s rukama prekriženim na prsima. Njezin pogled bio je leden, a moj suprug Ivan sjedio je na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. Kiša je lupala po prozoru, kao da želi nadglasati našu svađu.
“Nisi ti uvijek žrtva, Jasmina!” Mirjana je podigla ton. “Da nije bilo mene, vi ne biste imali ni ovaj stan! Ivan, reci joj!”
Ivan je šutio. Kao i uvijek. Njegova šutnja me boljela više od Mirjaninih riječi. Osjećala sam se sama, izdana u vlastitom domu. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi navirale na oči. Nisam znala gdje da pobjegnem – iz stana, iz braka, iz vlastite kože.
Sve je počelo prošle nedjelje, kad je Mirjana došla nenajavljeno. Donijela je pitu od jabuka i popis zamjerki. “Jasmina, nisi dobro oprala prozore. Ivan, opet si zaboravio platiti režije. Kako mislite imati djecu kad ne znate ni za sebe brinuti?” Njene riječi su me rezale kao nož.
Ivan je samo slegnuo ramenima i otišao u sobu. Ostala sam sama s Mirjanom, koja je nastavila nizati kritike. “Moja majka nikad ne bi tako razgovarala sa mnom,” rekla sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje.
“Tvoja majka nije morala gledati kako joj sin propada zbog žene koja ne zna kuhati ni peglati!” odbrusila je.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna, zureći u strop, dok je Ivan disao ravnomjerno pored mene. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno loša supruga? Je li moj brak osuđen na propast jer ne mogu udovoljiti njegovoj majci?
Sljedećih dana napetost je rasla. Ivan i ja smo se mimoilazili po stanu kao stranci. Nisam imala snage razgovarati s njim. On nije imao hrabrosti stati na moju stranu.
U petak navečer, dok sam prala suđe, Ivan je tiho rekao: “Mama će opet doći u nedjelju.”
Okrenula sam se prema njemu, ruke mi mokre i hladne. “Zašto joj ne kažeš da nam treba malo mira? Zašto uvijek mora biti po njenom?”
Slegnuo je ramenima. “Ona samo želi pomoći.”
“Pomoći? Ili kontrolirati?”
Nije odgovorio.
Subota je prošla u tišini. Otišla sam na tržnicu sama, kupila cvijeće koje Mirjana voli – možda će to smekšati njezino srce. Navečer sam dugo sjedila na balkonu i gledala svjetla grada. U meni se miješala tuga i bijes.
U nedjelju ujutro probudila sam se ranije nego inače. Pripremila sam doručak, pospremila stan do savršenstva. Kad je Mirjana stigla, sve je bilo spremno.
Ali ništa nije bilo dovoljno dobro.
“Jasmina, nisi dobro posložila tanjure. Ivan, gdje su ti čiste košulje?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da teče kako bi prikrila moje jecaje.
Tada sam prvi put kleknula na hladne pločice i počela moliti. “Bože, daj mi snage da oprostim. Daj mi mir u srcu. Ne želim mrziti ovu ženu, ali ne znam kako dalje.” Suze su mi tekle niz lice dok sam šaptala molitvu koju me baka naučila još kao dijete.
Kad sam izašla iz kupaonice, Mirjana me pogledala s podsmijehom: “Opet si plakala? Slaba si ti za ovaj život, Jasmina.”
Ivan je ustao s kauča i prvi put podigao glas: “Dosta, mama! Jasmina se trudi više nego što ti misliš. Ako nastaviš ovako, izgubit ćeš nas oboje!”
Mirjana je zanijemila. Pogledala me s nevjericom, a zatim njega – svog sina koji joj se napokon suprotstavio.
Tišina koja je uslijedila bila je teža od svih riječi izgovorenih tog tjedna.
Mirjana je uzela torbu i bez riječi izašla iz stana.
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mu drhte ruke.
“Oprosti što te nisam ranije zaštitio,” šapnuo je.
Plakala sam još jednom – ali ovaj put od olakšanja.
Te večeri smo dugo razgovarali. O svemu što nas boli, o svemu što želimo promijeniti. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.
Sljedećih dana Mirjana nije zvala. Bilo mi je žao zbog svega što se dogodilo, ali znala sam da moramo postaviti granice ako želimo spasiti naš brak.
Počela sam ponovno moliti svako jutro – ne samo za sebe, nego i za Mirjanu. Da pronađe mir u svom srcu kao što ga ja polako pronalazim u svom.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski oprostiti nekome tko te povrijedio toliko puta? Može li ljubav pobijediti ponos i stare rane? Što vi mislite – gdje završava dužnost snahe, a počinje pravo na vlastitu sreću?