Zaboravljena od Svojih: Majčina Odluka koja je Promijenila Sve
“Zar stvarno mislite da sam ja ovdje samo da vam perem, kuham i čekam da se sjetite da postojim?” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam dopustila suzama da krenu. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali atmosfera je bila teška kao olovo. Moja kćerka Sanja spustila je pogled na mobitel, a sin Dario samo je slegnuo ramenima, kao da sam rekla nešto sasvim obično.
“Mama, nemoj sad opet… Znaš da radimo po cijele dane. Nije nam lako,” promrmljala je Sanja, ne podižući pogled.
“A meni je lako? Meni je lako što sam sama u ovoj kući, što mi kičma puca dok vučem drva iz podruma? Što me nitko ne pita kako sam?”
Dario je uzdahnuo, nervozno lupkajući prstima po stolu. “Pa reci što hoćeš. Ako ti je teško, možemo ti platiti nekoga da ti pomaže.”
“Ne treba meni tuđa ruka! Treba mi vaša pažnja! Vaše vrijeme!”
Tišina. Samo sat na zidu otkucava.
Otkad je moj muž Ante umro prije pet godina, sve je palo na mene. Dvorište, vrt, kuća – sve sam održavala sama. Djeca su odrasla, otišla u gradove – Sanja u Zagreb, Dario u Sarajevo. Dolazili su rijetko, uvijek s izgovorima: posao, djeca, obaveze. A ja? Ja sam ostala ovdje, u našoj staroj kući u okolici Osijeka, čekajući svaki njihov dolazak kao da mi život ovisi o tome.
Sjećam se dana kad sam rodila Sanju – bila je zima, snijeg do koljena. Ante je nosio drva, ja sam grijala mlijeko na šporetu. Bili smo sretni. Kad se rodio Dario, mislila sam: “Sad smo potpuni.” Sve sam im dala – i vrijeme i ljubav i zdravlje. Nikad nisam sebi nešto priuštila što njima nisam prvo dala.
Ali godine su prošle. Djeca su odrasla i otišla. Ante je otišao zauvijek. A ja sam ostala sama s uspomenama i praznim tanjurima na stolu.
Prošle zime sam pala niz stepenice. Nitko nije bio tu da mi pomogne. Satima sam ležala na hladnom podu dok nisam skupila snage da se podignem. Kad sam to ispričala Sanji, rekla je: “Mama, moraš biti opreznija.” Kao da nisam znala.
Nakon tog pada odlučila sam: dosta je bilo čekanja. Ako me ne žele u svom životu, neću ni ja više biti njihova sluškinja.
Tog dana kad sam im postavila ultimatum, osjećala sam se kao da mi srce puca na pola. “Ili ćete mi pomoći – ili ću prodati ovu kuću i otići u dom za starije!” rekla sam im jasno.
Sanja je prvi put podigla pogled. Oči su joj bile pune nevjerice i straha. “Ne možeš to napraviti! To je naša kuća! Tu smo odrasli!”
“A gdje ste sada? Gdje ste kad mi trebate?”
Dario je ustao od stola i nervozno prošao kroz dnevni boravak. “Mama, nemoj dramatizirati. Nitko te ne tjera iz kuće. Samo… znaš kako je danas – svi žurimo, svi radimo…”
“A ja ne žurim? Ja ne radim? Ja ne starim?”
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Sanja u prvom razredu s kikicama, Dario s loptom u ruci i razbijenim koljenom. Sjetila sam se svih onih noći kad su imali temperaturu pa sam bdjela uz njihov krevet, moleći Boga da ozdrave.
Sada molim Boga samo za malo pažnje.
Sljedećih dana djeca su me zvala češće nego inače. Sanja je došla s unukom Leonom i donijela kolače. Dario me pitao treba li mi nešto iz Sarajeva. Ali sve to bilo je nekako usiljeno, kao da ispunjavaju obavezu.
Jedne večeri Sanja me pitala: “Mama, stvarno bi otišla u dom?”
Pogledala sam je ravno u oči. “Ako ovako ostane – otišla bih. Ne bojim se samoće, bojim se zaborava.”
Plakala je tada prvi put nakon mnogo godina. Zagrlila me čvrsto kao kad je bila dijete.
Dario je došao sljedeći vikend. Sjeli smo na klupu ispred kuće.
“Znaš mama… Nisam znao da ti je toliko teško. Uvijek si bila jaka. Mislio sam da možeš sve sama…”
“Nisam više jaka kao prije, sine moj. I meni treba netko da me zagrli.” Suze su mi klizile niz lice bez srama.
Od tog dana nešto se promijenilo. Djeca su počela dolaziti češće – ne zbog ultimatuma nego jer su shvatili koliko im značim i koliko oni znače meni.
Ali rana ostaje – pitanje: Zašto moramo prijetiti onima koje volimo da bi nas primijetili?
Možda nisam savršena majka, ali znam jedno: ljubav nije nešto što se podrazumijeva – ona se mora pokazivati svaki dan.
Što vi mislite – jesam li bila prestroga ili sam napokon učinila ono što svaka majka mora kad ju zaborave njena djeca?