Neočekivani povratak: Kad se dom pretvori u strano mjesto
„Zašto si opet došla tako kasno, Ela?“ glas moga muža, Damira, odjekuje hodnikom čim otvaram vrata. Sat je tek 18:30, ali za njega je to već kasno. U ruci držim torbu, rame mi pulsira od težine laptopa i papira koje sam donijela iz ureda. U zraku osjećam napetost, kao da je cijela kuća zadržala dah.
„Imala sam sastanak s klijentom, znaš da ne mogu birati kad će me zatrebati,“ odgovaram umorno, pokušavajući ne zaplakati. Damir sjedi za stolom, pogleda prikovanog za mobitel. Na stolu su dvije šalice kave, ali samo jedna poluprazna. Druga je još topla, para se diže iznad nje. Pogled mi klizi prema dnevnoj sobi i tada je ugledam – Lejla, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, sjedi na kauču s nogama podvučenim ispod sebe. Gleda me s nekom čudnom mješavinom krivnje i izazova u očima.
„Ela… nisam znala da ćeš ovako rano,“ promuca Lejla, spuštajući pogled. Damir ustaje i prilazi mi prebrzo, kao da želi prekriti nešto što ne smijem vidjeti.
„Lejla je samo svratila na kavu, ništa posebno,“ kaže Damir previše brzo. Ali ja nisam glupa. Zrak između njih dvoje je gust, ispunjen neizgovorenim riječima i pogledima koje sam predugo ignorirala.
Sjedam na stolicu, osjećam kako mi srce lupa u grlu. „Je li to sad postalo normalno? Da se vi viđate kad mene nema?“
Lejla ustaje, pokušava mi prići. „Ela, nije ono što misliš…“
„A šta ja to mislim?“ prekidam je, glas mi puca. „Da moj muž i najbolja prijateljica piju kafu dok ja radim do kasno? Da se smijete mojim šalama kad mene nema? Ili možda nešto više?“
Damir šuti. Lejla šuti. U toj tišini čujem sve odgovore koje nisam htjela čuti.
Te noći nisam spavala. Damir je otišao kod svoje majke „da razmisli“, a Lejla mi je poslala poruku: „Oprosti.“ Nisam joj odgovorila. U glavi mi se vrte slike – naše zajedničke večere, izleti na Plitvice, smijeh u Sarajevu kad smo zajedno putovali. Sve to sada izgleda lažno.
Sljedećih dana radim još više. Šefica, Jasmina, primjećuje podočnjake i pita me jesam li dobro. „Sve je u redu,“ lažem. Ali nije. Svaki put kad dođem kući, osjećam se kao uljez u vlastitom životu.
Jedne večeri, dok sjedim sama u kuhinji i gledam stare slike na mobitelu, zazvoni zvono na vratima. Otvaram i vidim svoju sestru Anu. Bez riječi me grli. „Znaš da nisi sama,“ šapće mi.
S njom razgovaram prvi put iskreno nakon dugo vremena. Priznajem joj sve – strahove da sam sama kriva što sam izgubila Damira, osjećaj izdaje zbog Lejle, umor od posla koji me izjeda iznutra.
„Ela, nisi ti kriva što si ambiciozna,“ kaže Ana tiho. „Ali nisi ni kriva što su oni slabi.“
Te riječi mi odzvanjaju u glavi cijelu noć.
Damir se vraća nakon tjedan dana. Sjeda preko puta mene za stolom gdje smo nekad zajedno doručkovali.
„Ela… Žao mi je. Nisam htio da ovako ispadne.“
„Jesi li bio s Lejlom?“ pitam ga ravno u oči.
Šuti nekoliko sekundi koje traju vječnost. „Jesam.“
Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama, ali istovremeno osjećam olakšanje – napokon znam istinu.
„Zašto?“
„Osjećao sam se sam… Ti si uvijek radila… Lejla me razumjela…“
„A ja?“ pitam ga tiho. „Jesam li ja ikad imala pravo biti umorna? Jesi li ti ikad pitao kako sam?“
Damir spušta glavu. „Nisam.“
Nakon toga razgovora odlučujem otići iz stana. Pakiram stvari uz pomoć Ane i selim kod nje privremeno. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir – nema više laži ni pretvaranja.
Lejla mi šalje poruku svaki dan: „Molim te, oprosti mi.“ Ne odgovaram joj. Možda ću jednog dana moći oprostiti, ali sada ne mogu.
Na poslu počinjem razgovarati s kolegicom Sanjom koja je prošla kroz sličnu situaciju. Zajedno pijemo kavu nakon radnog vremena i pričamo o svemu – o tome kako žene često žrtvuju sebe za druge, kako nas društvo osuđuje ako nismo uvijek nasmijane i dostupne.
Mjeseci prolaze. Damir se seli kod Lejle. Ja ostajem sama sa sobom i svojim mislima, ali više se ne bojim samoće. Počinjem trčati svako jutro po nasipu Save, upoznajem nove ljude na jogi u Maksimiru. Polako gradim novi život.
Jednog dana sretnem Lejlu na tržnici Dolac. Gleda me s tugom i nadom u očima.
„Ela…“
Samo kimnem glavom i nastavim dalje. Znam da još nisam spremna razgovarati s njom, ali znam i da više nisam ona ista Ela koja je prije nekoliko mjeseci plakala zbog tuđe izdaje.
Ponekad se pitam – jesmo li svi mi samo žrtve svojih očekivanja? Je li moguće ponovno vjerovati nakon što te najbliži izdaju? Ili je snaga upravo u tome da naučiš voljeti sebe više nego što voliš mir koji ti drugi obećavaju?
Šta vi mislite – može li se oprostiti izdaja ili je bolje krenuti dalje bez povratka?