Između Dva Doma: Priča o Povjerenju, Novcu i Obitelji
“Ivana, znaš da ja samo želim najbolje za vas. Ali moraš razumjeti, stan je godinama u mojoj obitelji. Ako ga prepišem na Marka, želim biti sigurna da će ostati u našim rukama. Znaš kako je danas, razvodi su česti…” riječi moje svekrve Milene odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za njihovim kuhinjskim stolom, stisnutih šaka ispod stola. Marko je sjedio do mene, šutio i gledao u pod. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
“Milena, razumijem vašu brigu, ali Marko i ja smo zajedno deset godina. Imamo dijete. Zar stvarno mislite da bih…” zastala sam jer nisam znala što bih rekla. Da bih ga ostavila? Da bih uzela stan? Da bih izdala povjerenje koje smo gradili godinama?
Milena je uzdahnula i pogledala me onim pogledom koji sam naučila prepoznavati – pogledom žene koja je prošla mnogo toga, ali i žene koja ne popušta lako. “Ivana, nije stvar u tebi. Stvar je u životu. Nikad ne znaš što nosi sutra. Ja sam samo majka koja želi zaštititi sina.”
Marko je napokon progovorio: “Mama, Ivana nije takva. Ako ćemo išta raditi sa stanom, radit ćemo zajedno.”
Ali Milena je već imala spreman odgovor: “Stan će biti na tebe, Marko. Ali želim ugovor kojim se osigurava da Ivana nema pravo na njega ako se razvedete. To je moj uvjet.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala što me više boli – nepovjerenje ili činjenica da moj muž nije odmah odbio taj prijedlog. Odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje se sve dijelilo – i dobro i loše. Kad sam došla u Zagreb zbog studija, mislila sam da ću pronaći novi dom, novu obitelj koja će me prihvatiti kao svoju. Ali sada sam shvatila da su granice jasnije nego što sam mislila.
Te večeri, kad smo se vratili kući, Marko je pokušao razgovarati sa mnom.
“Ivana, znaš kakva je moja mama. Ona samo želi biti sigurna…”
Prekinula sam ga: “A ti? Što ti želiš? Jesi li ti siguran u mene? U nas?”
Nije odmah odgovorio. Samo je sjeo na rub kreveta i šutio.
Prolazili su dani, a napetost među nama rasla je poput oluje koja prijeti da će sve odnijeti. Nisam mogla spavati, nisam mogla jesti. Svaki put kad bih pogledala Marka, pitala sam se vidi li on mene kao partnericu ili samo kao nekoga tko bi mogao postati problem ako stvari pođu po zlu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio je mobitel. Bila je to moja mama iz Sarajeva.
“Ivana, dušo, jesi li dobro? Zvučiš umorno zadnjih dana…”
Nisam mogla izdržati. Sve sam joj ispričala – svaku riječ, svaki pogled, svaki osjećaj izdaje.
Mama je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Znaš, kad sam se udala za tvog oca, njegova mama mi nije vjerovala ni nakon dvadeset godina. Ali ja sam znala tko sam i što vrijedim. Ne dozvoli da te tuđe nesigurnosti slome. Ako Marko ne stoji uz tebe sada, hoće li ikada?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeći dan sam odlučila razgovarati s Markom otvoreno.
“Marko, moramo odlučiti zajedno. Ili smo partneri ili nismo. Ako pristaneš na mamin uvjet bez da me pitaš kako se osjećam, onda možda ni ne trebamo biti zajedno. Ne zbog stana, nego zbog povjerenja.”
Vidjela sam kako mu lice blijedi.
“Ivana… Ne želim te izgubiti. Ali ne želim ni povrijediti mamu…”
“A mene? Zar ja nisam tvoja obitelj?”
Tišina.
Nakon nekoliko dana natezanja i razgovora koji su završavali suzama ili ljutnjom, Marko je konačno rekao Mileni:
“Mama, ili će stan biti na nas oboje ili ništa od toga. Ivana je moja žena i majka mog djeteta. Ako joj ne vjeruješ, onda ne vjeruješ ni meni.”
Milena je bila bijesna. Tjednima nije razgovarala s nama. Osjećala sam olakšanje ali i tugu – jer znam da sam postala ta ‘snaha koja kvari odnose’.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđena i poštovana.
Danas još uvijek živimo u podstanarskom stanu. Milena nam rijetko dolazi u posjetu. Ponekad me pogodi val tuge zbog svega što smo izgubili – ne zbog stana nego zbog iluzije da ću jednog dana biti potpuno prihvaćena.
Ali kad pogledam Marka i naše dijete kako se smiju za stolom, znam da sam napravila ono što je ispravno za nas.
Pitam se – koliko nas živi između dva doma, između dvije obitelji i dva identiteta? I koliko nas ima hrabrosti reći: ‘Dosta je’, kad povjerenje postane uvjetovano novcem?