Vidimo se za pet godina! – Obećanje koje je slomilo moju porodicu
“Jelena, otvori vrata! Znam da si tu!” Dario je lupao šakom po vratima, a ja sam stajala u hodniku, drhteći od bijesa i straha. Pet godina nisam čula njegov glas, pet godina nisam osjetila njegov miris, a sada je stajao ispred mene kao da je otišao samo do trgovine po kruh. Djeca su bila u školi. Hvala Bogu. Nisam znala šta bih rekla, ni kako bih ga pogledala.
Sjećam se tog dana kad je otišao. Bio je mart 1992., rat je već bio na pragu Sarajeva. Dario je bio nervozan, stalno je nešto gunđao, nije mogao podnijeti pritisak ni odgovornost. “Ne mogu više ovako, Jelena! Gušiš me! Djeca me guše! Ova zemlja me guši!” vikao je dok je trpao stvari u stari kofer. “Samo mi treba malo mira. Vidimo se za pet godina!” rekao je kroz zube, a ja sam ostala bez daha. Nisam vjerovala da će stvarno otići. Ali otišao je. Ostavio me s dvoje male djece, praznim frižiderom i dugovima koje nisam ni znala da imamo.
Prvih mjeseci nisam mogla spavati. Svaku noć sam slušala pucnjeve u daljini i molila Boga da nas ne pogodi granata. Komšinica Sanja mi je donosila hljeb kad nije bilo ničega. “Drži se, Jelena. Muškarci su slabi kad naiđu problemi,” šapnula mi je jednom dok smo stajale u redu za vodu. Nisam joj vjerovala. Mislila sam da je moj Dario drugačiji.
Godine su prolazile. Djeca su rasla bez oca. Ivana je imala samo šest godina kad je otišao, a Marko četiri. Ivana ga se jedva sjeća. Marko ga ne pamti uopće. Ja sam radila sve – čistila tuđe stanove, prala veš po kućama, prodavala kolače na pijaci. Nikad nisam imala vremena za sebe. Nikad nisam imala vremena da plačem.
A onda, jednog dana, stiglo mi je pismo iz Zagreba. “Draga Jelena, nadam se da ste dobro. Dario živi ovdje s nekom mladom ženom, zove se Marina. Imaju sina. Često ga viđam u kafiću na uglu…” Pisala mi je sestra Ana. Srce mi se steglo kad sam pročitala te riječi. Dario ima novu porodicu, novi život. A ja? Ja sam bila samo prošlost.
Pet godina kasnije, evo ga na vratima. Sivi kaput, lice umorno, oči prazne. “Jelena, pusti me unutra… Molim te.”
Nisam znala šta da radim. U meni su se miješali bijes i sažaljenje. “Zašto si došao? Šta hoćeš od nas?” pitala sam ga kroz suze.
“Nisam mogao više tamo… Marina me izbacila… Sve sam izgubio… Samo želim vidjeti djecu…”
“Djeca? Djeca te ne poznaju! Ostavio si nas kad nam je bilo najteže! Sjećaš li se šta si rekao? ‘Vidimo se za pet godina!’ Evo ti sad!”
Dario je sjeo na stepenice i spustio glavu u ruke. “Znam da sam pogriješio… Bio sam kukavica… Mislio sam da će mi biti lakše negdje drugo… Ali nigdje nije dom kao ovdje…”
U tom trenutku začula su se vrata – Ivana i Marko su došli iz škole. Stali su na pragu i gledali ga zbunjeno.
“Mama, ko je ovo?” pitao je Marko tiho.
“To je tvoj otac,” odgovorila sam jedva čujno.
Ivana ga je gledala nekoliko sekundi, a onda okrenula glavu i prošla pored njega kao pored stranca.
Dario ih je pokušao zagrliti, ali Marko se povukao iza mene.
“Ne znam te,” rekao mu je hladno.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je spavao na kauču u dnevnoj sobi, a ja sam ležala budna i razmišljala o svemu što smo prošli bez njega – o svim rođendanima koje je propustio, o svim suzama koje sam sakrila od djece, o svim sitnim pobjedama koje smo slavili sami.
Sutradan me pitao: “Jelena, možeš li mi oprostiti? Možemo li opet biti porodica?”
Gledala sam ga dugo. Vidjela sam čovjeka kojeg više ne poznajem. Vidjela sam svoje ruke izranjavane od rada, vidjela sam djecu koja su odrasla bez oca.
“Ne znam mogu li ti oprostiti, Dario,” rekla sam iskreno. “Možda jednog dana… Ali sada? Sada moram misliti na nas troje koji smo preživjeli bez tebe.”
On je samo klimnuo glavom i otišao iz kuće istim onim korakom kojim je došao – tiho, bez riječi.
Ponekad se pitam: Da li čovjek koji jednom napusti porodicu zaslužuje drugu šansu? Da li oprost znači zaboraviti sve što nas je boljelo? Šta biste vi učinili na mom mjestu?