Između molitve i suza: Moja borba sa svekrvom
“Zašto si opet ostavila tanjure u sudoperu? Zar ti je toliko teško oprati za sobom?” – glas moje svekrve, gospođe Milene, odjekivao je kroz kuću dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale iznad vode. Bila je subota, dan kad sam se nadala da će biti mirno, ali njezina kritika uvijek bi me pogodila kao hladan tuš. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam stisnula zube i nastavila prati suđe, dok su mi suze prijetile da poteku.
Kad sam se udala za Dinu, znala sam da ću živjeti s njegovom majkom barem neko vrijeme. “To je samo dok ne stanemo na noge,” uvjeravao me nježno, ali prošle su tri godine, a mi još uvijek dijelimo isti stan u Sarajevu. Milena je bila žena snažnog karaktera, navikla da se sve radi po njezinom. Ja sam bila tiha, povučena, iz malog mjesta kod Travnika, i svaki moj pokušaj da se uklopim završavao bi novim nesporazumom.
“Dino, reci nešto svojoj majci!” šaptala sam mu navečer dok smo ležali u krevetu. On bi samo uzdahnuo: “Znaš kakva je ona. Pusti je, proći će.”
Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba – od načina na koji kuham kafu do toga kako slažem rublje. Milena bi uvijek pronašla nešto što nije po njezinoj volji. Najgore mi je bilo kad bi pred Dinom komentirala: “Eh, kad sam ja bila mlada, znalo se tko što radi u kući. Nije bilo ovakvog nereda.”
Počela sam se osjećati kao gost u vlastitom domu. Povukla bih se u sobu i tiho plakala, pitajući se gdje sam pogriješila. Moja mama bi mi telefonom govorila: “Sine, strpi se, moli Boga da ti da snage.” I tako sam počela moliti svaku večer, tiho, u sebi: “Bože, pomozi mi da izdržim. Daj mi snage da ne puknem pred Dinom i njegovom majkom.”
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko ručka – jer sam stavila previše soli u supu – Milena je izgovorila riječi koje su me zaboljele više od svega: “Ti nikad nećeš biti prava žena za mog sina.” Dino je šutio. Osjetila sam kako mi se srce slama na tisuću komadića.
Te noći nisam mogla spavati. Izašla sam na balkon i gledala svjetla Sarajeva. U meni se lomila tuga i bijes. “Zašto me ne voli? Što god napravim nije dovoljno dobro!”
Sljedećih dana povukla sam se još više u sebe. Prestala sam razgovarati s Milenom osim kad je bilo nužno. Dino je primijetio promjenu: “Što ti je?”
“Ništa,” slagala sam, ali on je znao istinu.
Jedne nedjelje otišla sam sama u crkvu. Kleknula sam i molila: “Bože, pokaži mi put. Daj mi mudrosti da razumijem svoju svekrvu.” Dok sam izlazila iz crkve, susrela sam staru susjedu, gospođu Ankicu.
“Znaš, mila moja,” rekla mi je dok smo hodale prema kući, “i ja sam imala tešku svekrvu. Ali znaš što mi je pomoglo? Molitva i razgovor. Pokušaj joj prići srcem, ne glavom.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Te večeri odlučila sam pokušati nešto drugačije.
Kad smo ostale same u kuhinji, skupila sam hrabrost i rekla: “Milena, znam da nisam savršena snaha. Ali trudim se. Možda možemo zajedno kuhati ručak sutra? Možete mi pokazati kako vi to radite.”
Pogledala me iznenađeno, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe. Nije ništa rekla, ali sutradan me pozvala: “Ajde, dođi da vidiš kako se pravi pravi bosanski lonac.” Prvi put smo zajedno kuhale bez svađe.
Nije bilo lako – stare navike teško umiru. Bilo je još puno trzavica i nesporazuma. Ali svaki put kad bih osjetila bijes ili tugu, povukla bih se na trenutak i molila za mir u srcu.
Jednog dana Milena se razboljela. Dino je bio na poslu, a ja sam ostala s njom kod kuće. Donijela sam joj čaj i pokrila je dekicom.
“Hvala ti,” promrmljala je tiho.
Taj mali znak zahvalnosti bio mi je važniji od svih riječi koje mi je ikad rekla.
S vremenom smo pronašle zajednički jezik. Naučila sam cijeniti njezinu upornost i snagu; ona je naučila poštovati moju tišinu i strpljenje.
Danas, kad sjedimo zajedno uz kafu i gledamo kroz prozor na kišni dan u Sarajevu, znam da smo obje prošle kroz vatru – ali izašle smo jače.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima koje šutimo zbog mira u kući? Koliko nas moli za snagu umjesto za pobjedu? Je li moguće istinski oprostiti nekome tko nam je nanio bol – ili samo naučimo živjeti s tim?
Što vi mislite – može li molitva promijeniti srce čovjeka ili samo naše vlastito?