Zašto Sam Sama Na Zabavi? – Priča o Jednoj Večeri, Jednoj Svađi i Jednoj Svekrvi
“Zašto ti uvijek ideš sama na te zabave? Zar Dario ne može jednom biti uz tebe?” Svekrvin glas rezao je tišinu nedjeljnog ručka kao nož kroz maslac. Pogledala sam prema Dariju, ali on je zurio u tanjur, praveći se da ne čuje. Moja svekrva, gospođa Ljubica, nikad nije znala stati kad osjeti krv u vodi.
“Mama, nije to ništa posebno. To je samo uredska zabava, znaš kakve su…” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je već krenula.
“Samo uredska zabava? Pa svi muževi idu sa ženama! Šta će ljudi reći? Da ga nije briga za tebe? Ili da nešto skrivaš?”
Dario je podigao pogled, oči mu umorne, kao da je cijeli svijet težak na njegovim ramenima. “Ljubice, stvarno mi se ne ide. Cijeli tjedan radim, želim samo mir. Neka ide sama, pa nije dijete.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nije dijete. Ali nisam ni sama. Ili jesam?
Moja svekrva je nastavila: “Nije u redu! Kad sam ja bila mlada, tvoj otac i ja smo svuda išli zajedno. Tako se gradi brak! A vi danas… svatko na svoju stranu.”
Sanja, Darijeva sestra, samo je kolutala očima i šutjela. Znam da ni ona nije imuna na majčine komentare, ali danas sam ja bila meta.
Nakon ručka, dok sam prala suđe u kuhinji, Dario je došao iza mene. “Nemoj slušati mamu. Znaš kakva je. Samo traži razlog za prigovaranje.”
Okrenula sam se prema njemu, ruke mokre od sapunice. “Ali Dario, zašto ti stvarno ne želiš ići? Znaš da mi je neugodno kad svi drugi dolaze u paru. Osjećam se… kao da nešto nije u redu s nama.”
Pogledao me, ali nije odgovorio odmah. “Ne volim te tvoje kolege. Ne osjećam se tamo dobro. I… umoran sam, stvarno.”
“Ali uvijek si umoran kad treba negdje sa mnom. Kad te Marko zove na pivo, nikad nisi umoran,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Dario je stisnuo vilicu. “Znači sad sam ja kriv za sve? Znaš što, idi sama ako ti je toliko stalo do te zabave!”
Otišao je iz kuhinje, ostavljajući me samu s mislima i osjećajem krivnje koji mi se uvukao pod kožu.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale svekrvine riječi: “Šta će ljudi reći?” Iako sam znala da ne bi smjelo biti važno što drugi misle, ipak me boljelo što Dario ne želi biti uz mene kad mi treba podrška.
Na poslu su svi pričali o zabavi. Ivana iz računovodstva već je planirala što će obući sa svojim mužem Tomislavom. Mirela je pričala kako njezin Zlatko uvijek napravi šou na plesnom podiju. Ja sam samo šutjela.
Na dan zabave stajala sam pred ogledalom i gledala svoj odraz. Haljina koju sam kupila posebno za tu priliku visila je na meni kao tuđa koža. Dario je sjedio u dnevnoj sobi i gledao utakmicu.
“Idem,” rekla sam tiho.
Nije se ni okrenuo. “Dobro zabavi se.”
U taksiju do hotela osjećala sam se kao da idem na ispit iz kojeg ne mogu pobjeći. Svi su dolazili u paru, smijali se, držali za ruke. Ja sam bila ona koja sjedi sama za stolom i smješka se kolegama dok im predstavljaju svoje partnere.
U jednom trenutku prišla mi je Ivana: “Gdje ti je Dario?”
“Nije mogao doći,” slagala sam kroz osmijeh koji me bolio više nego bilo koja istina.
Zabava je prolazila u magli smijeha i glazbe koja mi nije ništa značila. Oko ponoći otišla sam van na terasu udahnuti zrak. Tamo sam zatekla Jasmina iz marketinga kako puši cigaretu.
“Sama si?” pitao je.
Kimnula sam glavom.
“I ja isto. Moja žena mrzi ovakve događaje. Ali znaš šta… nekad mislim da smo svi mi malo sami, čak i kad smo u paru.” Pogledao me iskreno, bez osude.
Te riječi su me pogodile više nego što bih htjela priznati.
Vratila sam se kući oko dva ujutro. Dario je spavao na kauču s upaljenim televizorom. Pokrila sam ga dekicom i otišla u spavaću sobu.
Sljedećeg jutra svekrva me nazvala čim sam otvorila oči.
“Jesi li se lijepo provela? Jesi li upoznala nekog zanimljivog? Vidiš da ti muž nije ni trebao!”
Nisam znala što da joj odgovorim. Osjećala sam se prazno i umorno od svega – od njezinih pitanja, Darijeve šutnje i vlastite nesigurnosti.
Kasnije tog dana sjela sam s Darijem za kuhinjski stol.
“Dario… Jesmo li mi još uvijek tim? Ili smo samo dvoje ljudi koji žive pod istim krovom?”
Gledao me dugo, a onda slegnuo ramenima: “Ne znam više… Možda smo samo umorni od svega.”
I dok pišem ovo, pitam se – koliko puta trebaš prešutjeti vlastitu bol zbog mira u kući? I gdje prestaje kompromis a počinje gubitak sebe?