Kad smo djecu ostavili kod mame: Noć kad je sve puklo
“Mama, molim te, dođi po mene… Ne mogu više biti ovdje!” Glas mog mlađeg sina, Emira, drhtao je kroz slušalicu. Bilo je skoro ponoć, a ja sam sjedila na rubu kreveta, zureći u plafon novog stana za koji smo se moj muž Dario i ja zadužili do grla.
Sve je počelo prije dvije godine, kad je Dario dobio unapređenje u banci. Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo – vratio se kući s osmijehom od uha do uha, a ja sam, vođena nekom ludošću, predložila: “Hajde da napokon kupimo svoj stan!” Godinama smo živjeli kao podstanari u Sarajevu, stalno selili, uvijek s osjećajem da nismo na svome. Naša starija kćerka, Lana, tada je već imala 13 godina i stalno je gunđala kako joj je dosta preseljenja i novih škola.
Nakon što smo potpisali ugovor za kredit, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Ali euforija nije dugo trajala. Prva rata kredita stigla je prije nego što smo uspjeli raspakirati sve kutije. Dario je postao nervozan, često bi kasno dolazio kući, a ja sam pokušavala balansirati posao, djecu i beskrajne račune. Lana se povukla u sebe, a Emir je sve češće imao noćne more.
Tog vikenda kad smo odlučili ostaviti djecu kod moje mame u Mostaru, mislila sam da će nam svima dobro doći malo odmora jedni od drugih. “Bit će im lijepo kod bake, a mi ćemo napokon imati vremena za sebe,” rekla sam Dariju dok smo pakirali njihove stvari. On je samo klimnuo glavom, preumoran da bi se prepirao.
Već prve večeri bez djece osjećala sam prazninu. Stan je bio previše tih. Dario je sjedio za laptopom i šutio. Pokušala sam započeti razgovor:
“Sjećaš li se kad smo sanjali o ovome? O svom stanu?”
“Sjećam se… Ali nisam mislio da će biti ovako teško,” odgovorio je bezvoljno.
Te noći nisam mogla zaspati. Oko ponoći zazvonio mi je mobitel. Emir. Jecao je:
“Mama, baka viče na Lanu jer ne želi jesti supu… Svađaju se stalno. Hoću kući!”
Srce mi se steglo. Zamišljala sam kako moja mama, umorna i tvrdoglava žena iz stare škole, pokušava disciplinirati Lanu koja već ima svoj stav i buntovnu crtu. Znala sam da Lana ne voli bakinu kuhinju ni pravila.
“Emire, dušo, pokušaj zaspati… Sutra ćemo doći po vas,” šapnula sam.
Nisam mogla izdržati. Otišla sam do Darija:
“Ne mogu ih ostaviti tamo još jednu noć. Pogriješili smo. Djeca pate zbog nas.”
On me pogledao umorno:
“Šta želiš? Da prodamo stan? Da se vratimo podstanarstvu? Sve ovo radimo zbog njih!”
“Ali što ako ih gubimo usput? Što ako im više nije važno gdje žive nego s kim žive?”
Te riječi su visile među nama kao težak oblak.
Sljedeće jutro sjeli smo u auto i krenuli prema Mostaru. Putovali smo u tišini. Kad smo stigli, Lana nas nije ni pogledala – sjedila je na stepenicama s mobitelom u ruci, a Emir mi je potrčao u zagrljaj.
Mama nas je dočekala s prijekorom:
“Djeca su razmažena! Ne znaju što znači život! Vi ih previše štitite!”
Nisam imala snage za raspravu. U autu na povratku Emir je zaspao na mom ramenu, a Lana je zurila kroz prozor.
Danima nakon toga atmosfera kod kuće bila je napeta. Lana mi je jedne večeri rekla:
“Mama, nije meni važno imamo li svoj stan ili ne… Samo želim da ste ti i tata opet sretni kao prije.”
Te riječi su me pogodile jače od svih rata kredita i svađa s Darijem. Počela sam preispitivati sve – jesmo li stvarno napravili pravu stvar? Je li vrijedilo žrtvovati mir naše obitelji zbog četiri zida?
Dario i ja smo počeli razgovarati iskreno prvi put nakon dugo vremena. Priznao mi je da ga posao guši i da se boji da će nas kredit uništiti. Ja sam priznala da mi nedostaje osjećaj slobode koji smo imali dok smo bili podstanari – mogli smo otići kad god poželimo, nismo imali teret na leđima.
Jedne večeri Lana nam je donijela crtež – našu obitelj kako sjedi zajedno na starom kauču iz podstanarskog stana. Ispod je napisala: “Dom nije mjesto nego ljudi.” Plakala sam kao dijete.
Danas još uvijek otplaćujemo kredit. Nije nam lako, ali trudimo se biti zajedno u svemu – razgovaramo više, vikendom odlazimo na izlete po Bosni i Hercegovini ili do Darijeve rodbine u Dalmaciju. Djeca su opet nasmijana, a ja svaki dan učim biti zahvalna na onome što imam.
Ali često se pitam: Jesmo li trebali više slušati svoju djecu? Je li vrijedilo riskirati njihovu sreću zbog naših snova o vlasništvu? Što vi mislite – gdje počinje i završava pravi dom?