Između Računa i Ljubavi: Kako Smo Pronašli Ravnotežu u Našim Financijama
“Znaš li ti koliko si potrošila ovaj mjesec na kave?” Dario je stajao naslonjen na dovratak, držeći moj bankovni izvod u ruci. Njegov glas nije bio optužujući, ali u meni je nešto zadrhtalo. Osjetila sam kako mi obrazi gore, iako sam znala da nisam napravila ništa loše. “To su moje pare, Dario,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. “Zarađujem ih sama.”
Dario je slegnuo ramenima i sjeo za stol. “Znam, Ivana. Ali ako želimo kupiti stan prije nego što napuniš četrdeset, moramo početi štedjeti ozbiljnije. Ja sam dobar s brojevima, znaš to. Pusti mene da probam složiti budžet. Samo mjesec dana. Ako ti se ne svidi – vraćamo sve na staro.”
Pogledala sam ga ispod obrva. U meni se miješala ljutnja i strah. Oduvijek sam bila ona koja vodi računa o svemu – od režija do štednje za more. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ne oslanjaj se ni na koga, ni na muža ni na državu.” Ta rečenica mi je odzvanjala u glavi svaki put kad bih pomislila prepustiti kontrolu.
Ali Dario nije odustajao. Njegova upornost bila je tiha, ali čvrsta. I tako sam pristala. Prvi tjedan bio je užasan. Svaki put kad bih poželjela kupiti nešto za sebe – novu knjigu, ručak s kolegicama – osjećala sam grižnju savjesti. Dario bi me podsjetio na budžet, a ja bih mu zamjerila što mi “broji svaki dinar”.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga treba li nam stvarno Netflix i HBO, sjela sam na balkon s čašom vina i nazvala svoju sestru Anu.
“Ivana, znaš da Dario nije tvoj tata. On ti ne želi uzeti slobodu, nego želi da zajedno nešto postignete,” rekla mi je Ana. “Možda si previše navikla biti sama protiv svih?”
Te riječi su me pogodile. Možda stvarno nisam znala biti partnerica kad je riječ o novcu? Možda sam se bojala da ću izgubiti dio sebe ako popustim?
Sljedećih dana pokušala sam gledati stvari iz Darijeve perspektive. Vidjela sam koliko se trudi – vodi tablice, traži akcije po trgovinama, čak je i ručak počeo nositi na posao umjesto da jede vani. Jednog popodneva došao je kući sav uzbuđen.
“Ivana! Ako nastavimo ovako, mogli bismo za godinu dana imati dovoljno za predujam!”
Prvi put sam osjetila ponos zbog nas oboje. Ali nije sve išlo glatko. Moja mama je ubrzo saznala da Dario vodi naše financije.
“Šta ti to radiš? Da ti muškarac određuje koliko ćeš potrošiti? Jesi li ti normalna?” vikala je kroz telefon.
“Mama, nije to tako…” pokušala sam objasniti.
“Nema tu objašnjenja! Sjećaš se kako je meni bilo kad sam pustila tvog oca da vodi sve? Završila sam s ničim!”
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. U meni se borila lojalnost prema majci i želja da vjerujem Dariju. Počela sam ga ispitivati o svakoj sitnici – gdje je potrošio 20 kuna na benzinskoj, zašto je kupio skuplji kruh.
Jedne večeri Dario je eksplodirao.
“Ivana, ako mi ne vjeruješ, reci odmah! Osjećam se kao klinac kojem mama provjerava džeparac! Zar nismo tim? Zar ne želiš da zajedno odlučujemo?”
Suze su mi navrle na oči. “Bojim se… Bojim se da ću izgubiti sebe ako pustim kontrolu. Bojim se da ćeš me jednog dana ostaviti bez ičega… Kao što je tata ostavio mamu.”
Dario me zagrlio i dugo smo šutjeli.
“Nisam tvoj tata, Ivana,” šapnuo je. “I nisi sama u ovome. Hajde da napravimo plan zajedno. Da oboje znamo gdje idu naši novci i da oboje imamo pravo glasa.”
Taj razgovor bio je prekretnica. Počeli smo sjediti zajedno svaku nedjelju navečer i pregledavati troškove. Ja bih unosila račune u tablicu, on bi predlagao gdje možemo uštedjeti. Svaka odluka bila je zajednička – od toga hoćemo li kupiti novi usisavač do toga koliko ćemo dati za poklon njegovoj sestri za rođendan.
Nije bilo lako promijeniti navike ni meni ni njemu. Bilo je dana kad bih poželjela sve vratiti na staro, kad bih osjećala da gubim dio svoje slobode ili kad bi on bio frustriran što ne može kupiti novu bušilicu bez dogovora sa mnom.
Ali s vremenom smo naučili razgovarati bez optuživanja. Naučili smo slušati jedno drugo i poštovati različite prioritete. Kad smo nakon godinu dana sjeli kod javnog bilježnika i potpisali predugovor za stan u Novom Zagrebu, znala sam da smo uspjeli ne samo zbog novca nego zato što smo naučili biti pravi partneri.
Danas često razmišljam o tome koliko nas je ta borba oko financija zapravo zbližila. Naučila sam da prava neovisnost nije u tome da sve radiš sama nego u tome da imaš nekoga kome možeš vjerovati – čak i kad te strah.
Ponekad se pitam: Koliko nas još uvijek živi s uvjerenjem da moramo sve sami? Koliko nas propušta priliku za pravu bliskost jer se bojimo prepustiti dio kontrole?