Pukotina između nas: Prijateljstvo, novac i ono što ostaje neizrečeno
“Znaš li ti uopće koliko je opasno biti toliko ovisna o nekome?” Evine riječi odzvanjale su u mojoj glavi dok sam zurila kroz prozor naše male kuhinje u Novom Zagrebu. Kiša je lupkala po staklu, a ja sam stiskala šalicu kave kao da mi od nje zavisi život. “Ako ti Justin sutra okrene leđa, što ćeš onda? Kako ćeš preživjeti?”
Nisam joj odgovorila tada. Nisam mogla. U meni se miješala ljutnja s poniženjem. Eva je bila moja najbolja prijateljica još od faksa u Sarajevu, prošle smo zajedno ratne godine, dijelile zadnju kavu i cigaretu kad nije bilo ničega. A sada, nakon svega, ona meni predbacuje što sam ostala domaćica? Zar je to grijeh?
Justin je došao iz Rijeke prije deset godina, kad smo se upoznali na ljetovanju kod moje tetke u Opatiji. Bio je šarmantan, nasmijan, uvijek spreman pomoći. Kad me zaprosio, nisam dvojila ni sekunde. Preselila sam se k njemu, ostavila posao u knjižnici i počela graditi naš dom. On je radio u brodogradilištu, ja sam vodila kuću i brinula o našoj kćeri Lani.
“Ne razumiješ ti to, Eva,” prošaptala sam sebi dok sam brisala suze. “Ti si uvijek bila ta koja mora imati sve pod kontrolom. Tvoj posao, tvoja plaća, tvoja sloboda… A ja sam vjerovala da ljubav znači povjerenje. Zar je to stvarno slabost?”
Sjećam se kako je sve počelo tog dana. Eva je došla kod mene s vrećicom iz Konzuma, donijela kolače i bocu vina. Sjela je za stol i odmah počela pričati o svom novom projektu u firmi. Bila je uzbuđena, ali i umorna. “Znaš, Amra, nekad mi dođe da sve bacim i pobjegnem negdje gdje me nitko ne zna. Ali onda se sjetim da imam svoju plaću, svoj stan… Ne ovisim ni o kome. To mi daje snagu.”
Osjetila sam kako me nešto steže u prsima. “Ali nije li ljepše kad imaš nekoga na koga se možeš osloniti? Kad znaš da te netko voli i brine o tebi?” pitala sam tiho.
Eva me pogledala kao da sam dijete koje ništa ne razumije. “Amra, ti si pametna žena. Ali ne možeš cijeli život biti samo supruga i majka. Što ako Justin ode? Što ako se nešto dogodi? Moraš imati nešto svoje.”
Tu je počelo. Svađa koja je izmakla kontroli.
“Ti misliš da sam ja glupa jer nisam zaposlena? Da sam manje vrijedna jer nisam kao ti?” viknula sam, osjećajući kako mi glas podrhtava.
“Ne mislim to! Samo… Brinem za tebe! Znaš koliko žena ostane bez ičega kad brak pukne! Pogledaj Mirelu iz našeg ulaza! Muž joj otišao s drugom, ona nema ni za kruh!”
“Ja nisam Mirela! Justin nije takav!”
“To si i ona mislila!”
Nakon toga više nismo mogle razgovarati normalno. Eva je otišla zalupivši vratima, a ja sam ostala sama s osjećajem izdaje i srama.
Tih dana Justin je primijetio da nešto nije u redu.
“Što ti je, ljubavi?” pitao me dok smo navečer gledali televiziju.
“Ništa… Samo sam umorna.” Nisam imala snage pričati o tome.
Ali istina je bila da me Evine riječi proganjaju. Počela sam preispitivati sve odluke koje sam donijela zadnjih deset godina. Jesam li stvarno pogriješila što sam ostavila posao? Jesam li previše vjerovala Justinu? Što ako jednog dana ostanem sama?
Jedne večeri, dok sam slagala Lanu na spavanje, ona me upitala: “Mama, zašto si tužna?”
Nisam znala što da kažem. Kako objasniti djetetu da te boli kad te najbolja prijateljica vidi kao žrtvu?
Prošli su tjedni bez Evinog poziva. U međuvremenu, Justin je dobio otkaz zbog smanjenja broja radnika u brodogradilištu. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam paniku.
“Što ćemo sad?” pitala sam ga drhteći.
“Naći ću nešto drugo, ne brini,” pokušao me utješiti.
Ali dani su prolazili, računi su se gomilali, a ja sam shvatila koliko je Eva bila u pravu. Počela sam tražiti posao – slala molbe za čistačicu, prodavačicu, bilo što… Ali nitko nije odgovarao.
Jedne večeri nazvala sam Evu. Nisam znala hoće li se javiti.
“Halo?”
“Eva… Ja sam. Trebam te.”
S druge strane tišina pa uzdah.
“Znaš da ću uvijek biti tu za tebe. Samo… Morala si me poslušati ranije.”
Plakala sam kao dijete.
Danas radim pola radnog vremena u pekari kod Senade na Trešnjevci. Nije lako, ali osjećam se korisno. Justin još uvijek traži posao, Lana ide u školu i pomaže mi oko kuće.
Eva i ja opet pijemo kave – sada s manje osude i više razumijevanja.
Ponekad se pitam: Jesam li izdala samu sebe ili sam napokon odrasla? Je li povjerenje slabost ili hrabrost? Što vi mislite – može li brak opstati bez financijske neovisnosti žene ili je to samo iluzija koju nam prodaju bajke?