Molitva između zidova: Kako sam pronašla mir u prepunom domu

“Opet si ostavila šalice na stolu! Koliko puta ti moram reći da to ne radimo ovdje?” glas moje majke odjekuje kroz uski hodnik našeg stana na Grbavici. U tom trenutku osjećam kako mi srce preskače, a ruke mi drhte dok pokušavam objasniti: “Mama, žurila sam, djeca su plakala…” Ali ona već odlazi, mrmljajući nešto sebi u bradu.

Moj muž, Emir, sjedi u dnevnoj sobi i pokušava pomoći našem sinu Adnanu oko zadaće. Naša kćerka Lejla trči između sobe i kuhinje, tražeći pažnju. Otac sjedi za stolom i gleda vijesti, povremeno dobacujući komentare o politici. Stan ima samo dvije sobe i dnevni boravak, a nas sedmero dijelimo svaki pedalj prostora. Ponekad mi se čini da zidovi dišu zajedno s nama, upijajući svaku našu svađu, svaki uzdah.

Nisam uvijek bila ovako nervozna. Prije rata, moji roditelji su imali veliki stan na Marijin Dvoru. Ali granate su ga pretvorile u ruševinu. Nakon rata, sve što smo imali bio je ovaj mali stan koji su dobili od firme. Kad sam se udala za Emira, nismo imali gdje drugo nego ostati s njima. “Samo dok ne stanemo na noge,” govorila sam sebi. Prošlo je deset godina.

Sjećam se jedne večeri kad sam se slomila. Emir i ja smo se posvađali jer je njegova majka opet zvala i pitala zašto ne dolazimo češće. Moja majka je to čula i počela prigovarati kako ona sve radi u kući. Djeca su plakala jer nisu mogla zaspati od buke. Sjela sam na pod kupaonice, jedino mjesto gdje sam mogla biti sama, i počela plakati. “Bože, daj mi snage,” šaptala sam kroz suze.

Te noći sam prvi put nakon dugo vremena uzela tespih u ruke. Počela sam moliti onako kako me baka naučila: polako, svjesno, tražeći mir. Nisam znala što očekivati, ali osjetila sam kako mi se tijelo opušta. Sljedećeg jutra ustala sam ranije nego inače, skuhala kavu za sve i tiho sjela kraj prozora. Sunce je obasjalo naš mali balkon prepun cvijeća koje je mama posadila. U tom trenutku sam odlučila: ne mogu promijeniti okolnosti, ali mogu promijeniti sebe.

Počela sam svakodnevno moliti. Kad bi me majka iznervirala, umjesto da joj uzvratim, povukla bih se u sobu i izgovorila nekoliko molitvi. Kad bi Emir bio nervozan zbog posla ili novca, pokušala bih ga smiriti riječima koje sam naučila iz Kur’ana: “Zaista, s teškoćom dolazi olakšanje.” Djeca su primijetila promjenu; Lejla mi je jednom rekla: “Mama, ti si sada kao ona vila iz bajke – uvijek mirna.” Nasmejala sam se kroz suze.

Ali nije sve išlo glatko. Jednog dana otac je izgubio živce jer je Adnan razbio njegovu omiljenu šalicu FK Sarajeva. Vikao je toliko glasno da su susjedi lupali po radijatorima. Emir je pokušao smiriti situaciju, ali otac ga je optužio da nije dovoljno strog prema djeci. Ja sam stajala između njih, osjećajući se kao most koji puca pod teretom.

Kasnije te večeri sjela sam s ocem i rekla: “Tata, znam da ti je teško što više nemaš svoj mir. Ali ni nama nije lako. Svi smo izgubili nešto u ovom ratu – ti stan, ja mladost, Emir sigurnost… Možemo li barem pokušati biti ljubazni jedni prema drugima?” Otac me pogledao dugo i tiho rekao: “Znaš, nisi više ona mala djevojčica koju sam štitio od granata. Sad ti štitiš nas sve.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlio me.

Vjera mi je pomogla da oprostim roditeljima što nisu mogli pružiti više. Pomogla mi je da oprostim sebi što nisam uspjela otići iz ovog stana i stvoriti svoj dom. Molitva mi je dala snagu da svakog dana iznova biram ljubaznost umjesto ljutnje.

Jednog jutra dok smo svi sjedili za stolom – rijedak trenutak mira – mama je tiho rekla: “Znaš li koliko mi znači što si ovdje? Da nije tebe i djece, ovaj stan bi bio samo još jedna prazna kutija.” Pogledala sam Emira; znao je što to znači. Nismo imali mnogo, ali imali smo jedni druge.

I danas kad me pritisnu zidovi ovog stana i kad mi ponestane zraka od svih tih glasova i očekivanja, uzmem tespih ili izgovorim kratku molitvu u sebi: “Bože, pomozi mi da budem svjetlo u ovom domu.” Jer možda ne mogu promijeniti veličinu stana ili prošlost svojih roditelja, ali mogu birati kako ću voljeti svoju obitelj.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – stisnuti jedni uz druge, a opet tako daleko? Možemo li pronaći mir među zidovima koji nas guše ili nam treba nešto više od prostora da bismo bili sretni?