Deset godina snova: Naš sin i prijedlog koji je sve promijenio
“Mama, tata, moram vam nešto reći. Neće vam se svidjeti.” Dario je stajao na pragu naše nedovršene kuće, s pogledom koji sam prepoznala još iz djetinjstva – onaj kad zna da će nas povrijediti, ali nema izbora.
Adnan je odložio čekić, a ja sam obrisala ruke o staru pregaču. Srce mi je već brže kucalo. Dario je bio naš ponos, jedino dijete, otišao je na studij u Zagreb, a mi smo ostali ovdje, u srcu Bosne, gradeći kuću iz temelja. Svaka cigla, svaka daska – sve smo sami radili. Deset godina znoja, svađa i pomirenja, deset godina snova o miru pod ovim krovom.
“Reci, sine,” Adnan je progovorio tiho, ali odlučno.
Dario je duboko udahnuo. “Dobio sam ponudu za posao u Njemačkoj. Veliku priliku. Ali… ne bih išao sam. Želim da vi dođete sa mnom. Da prodamo ovu kuću i krenemo ispočetka.”
Tišina je pala kao teški snijeg na krov. Pogledala sam Adnana – lice mu je bilo tvrdo kao kamen. Ja sam osjetila kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred Darijem.
“Sine, znaš li ti što tražiš od nas?” prošaptala sam.
Dario je sjeo za stol, pogleda prikovanog za pod. “Znam da ste puno uložili ovdje. Ali tamo bismo svi imali bolji život. Vi ste još mladi, možete raditi, uživati… Ovdje nema budućnosti. Selo umire.”
Adnan je ustao naglo, stolica je zaškripala. “Nema budućnosti? Ovdje su naši korijeni! Ovdje smo sve dali! Tvoja majka i ja nismo deset godina kopali po blatu da bismo sad sve prodali i otišli u tuđinu!”
Dario je šutio. Ja sam gledala kroz prozor – vidjela sam voćnjak koji smo zasadili kad se Dario rodio, stare šljive i jabuke koje su svake godine davale plodove. Vidjela sam Adnana kako popravlja ogradu, mene kako sadim cvijeće ispod prozora. Sve te slike su mi prolazile pred očima.
“Mama…” Dario me pogledao molećivo. “Znaš kako je teško meni tamo bez vas? Znaš kako mi fali dom? Ali ovdje… Ovdje nema posla ni za mene ni za vas. Tamo možemo biti zajedno.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane, željela sam biti uz sina, pomoći mu da stvori svoj život. S druge strane, ova kuća nije bila samo građevina – bila je simbol svega što smo prošli zajedno.
Te noći nisam spavala. Adnan je šutio cijelu večer, samo je povremeno uzdahnuo duboko. Sjećala sam se dana kad smo prvi put došli na ovo zemljište – bilo je zaraslo u korov, ali mi smo vidjeli dom. Sjećam se kako smo zajedno sanjali o unucima koji će trčkarati po dvorištu.
Ujutro sam sjela s Adnanom na klupu ispred kuće. “Što ćemo?” pitala sam ga tiho.
Adnan je gledao prema planinama. “Ne znam, Amira. Ne mogu zamisliti život bez ovog mjesta. Ali ne mogu ni zamisliti Darija daleko od nas, samog u tuđini.”
Dani su prolazili u napetosti. Dario je pokušavao uvjeriti nas razgovorima o boljem životu, većim plaćama, sigurnosti. Mi smo mu pokazivali svaki kutak kuće, svaku uspomenu koju smo tu stvorili.
Jedne večeri došla nam je susjeda Senada na kafu. “Čula sam da vam Dario nudi Njemačku,” rekla je tiho kad su djeca otišla vani igrati se.
“Nudi nam sve, a traži da ostavimo sve,” rekla sam joj.
Senada me pogledala suosjećajno. “Moja Lejla otišla je prije dvije godine u Austriju. Kaže da joj fali miris naše zemlje više nego išta drugo. Ali tamo ima posao i sigurnost za djecu. Nije lako ni tamo ni ovdje.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Jednog jutra Dario nam je donio papire za prodaju kuće – već je našao kupca iz Sarajeva koji bi platio više nego što smo mogli sanjati.
“Samo potpišite,” rekao je tiho.
Adnan ga je pogledao ravno u oči: “A što ako ne želimo? Hoćeš li otići bez nas?”
Dario se slomio – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga kako plače kao dijete.
“Ne znam… Ne mogu više biti razapet između dva svijeta!”
Zagrlila sam ga i plakala s njim.
Nakon dugih razgovora odlučili smo – Adnan i ja ćemo ostati još godinu dana, završiti kuću do kraja i uživati u plodovima svog rada. Dario će otići u Njemačku, ali obećao nam je da će dolaziti kad god može i da će jednog dana možda ipak poželjeti vratiti se kući.
Kad smo ga ispratili na autobusnu stanicu u Travniku, srce mi se steglo kao nikad prije.
Sjedim sada na verandi naše kuće i gledam zalazak sunca nad Vlašićem. Ponekad se pitam: Jesmo li pogriješili što nismo otišli? Ili smo možda ipak ispravno odlučili čuvajući ono što su naši djedovi gradili prije nas?
Što biste vi učinili na našem mjestu? Je li dom tamo gdje su ljudi koje volimo ili tamo gdje su naši korijeni?