Kad te vlastita djeca iznevjere: Priča jedne majke

“Ne mogu vjerovati da to stvarno govoriš, Ivane!” šaptala sam sama sebi, skrivena iza poluotvorenih vrata dnevnog boravka. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam slušala razgovor između mog sina Ivana i njegove supruge Mirele. “Ako mama ode u dom, stan možemo prebaciti na mene. Znaš da nam treba veći prostor, a ona ionako više ne može sama,” govorio je Ivan tiho, ali dovoljno glasno da svaka riječ ostane urezana u moju dušu.

Nisam znala što me više boljelo – hladna praktičnost njegovih riječi ili činjenica da sam cijeli život davala sve za njega, a sada sam postala teret. Sjećanja su mi navirala: kako sam ga nosila kroz ratne godine u Sarajevu, kako sam štedjela svaku kunu da mu platim studij u Zagrebu, kako sam radila dva posla nakon što nas je muž napustio. Sve sam to radila s ljubavlju, bez pitanja i bez očekivanja zahvalnosti. Ali nisam očekivala ni izdaju.

Te večeri nisam mogla zaspati. Ležala sam na kauču, gledala u strop i pokušavala pronaći opravdanje za Ivana. Možda je pod stresom? Možda ga je Mirela nagovorila? Ali duboko u sebi znala sam istinu – postala sam smetnja u njihovom životu.

Sljedećeg jutra, dok smo doručkovali, Ivan je bio neuobičajeno ljubazan. “Mama, trebaš li nešto iz trgovine?” pitao me s osmijehom koji mi se činio lažnim. “Ne treba, hvala,” odgovorila sam kratko, izbjegavajući mu pogled. Mirela je šutjela, tipkala po mobitelu i povremeno me odmjeravala pogledom koji nisam znala protumačiti.

Nisam imala nikoga kome bih se povjerila. Moja sestra Ana živi u Mostaru i rijetko se čujemo. Prijateljice su mi ili umrle ili su već u domovima. Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije, a ispod mene samo praznina.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do susjede Ruže. Ona je uvijek imala dobar savjet. “Ruže, mogu li ti nešto reći?” pitala sam tiho dok smo pile kavu na njenom balkonu. “Naravno, draga moja. Što te muči?”

Ispričala sam joj sve, od riječi do riječi. Ruža me gledala širom otvorenih očiju, a onda me čvrsto primila za ruku. “Ne smiješ to prešutjeti! To je tvoj stan, tvoj život! Moraš razgovarati s njim!”

Ali kako? Kako reći vlastitom sinu da znaš za njegove planove? Kako mu reći da te boli više nego išta što si ikada osjetila?

Dani su prolazili, a napetost je rasla. Ivan je sve češće spominjao domove za starije: “Mama, znaš li da je Dom Sveta Ana jako lijep? Imaju aktivnosti za starije, društvo…” Svaki put bih progutala knedlu i promijenila temu.

Jedne večeri nisam više mogla izdržati. Sjela sam nasuprot njega dok je gledao televiziju. “Ivane, moramo razgovarati.” Pogledao me iznenađeno. “O čemu, mama?”

Duboko sam udahnula. “Čula sam te onog dana kad si razgovarao s Mirelom o meni i stanu.” Nastala je tišina koju je mogao presjeći nožem. Ivan je problijedio. “Mama… nije to tako…”

“Kako nije? Sve sam čula! Zar sam ti postala teret? Zar ti ništa ne znači sve što sam učinila za tebe?” Glas mi je drhtao od suza koje su mi navirale.

Mirela je ušla u sobu i zastala kad je vidjela scenu. “Ivane, reci joj istinu,” rekla je hladno.

Ivan je spustio glavu. “Mama, teško nam je… Djeca rastu, nemamo mjesta… A ti si često bolesna… Bojim se da će ti se nešto dogoditi dok si sama kod kuće…”

“A stan? Je li to stvarno zbog brige ili zbog stana?” pitala sam ga kroz suze.

Nije odgovorio.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu: o godinama koje sam provela gradeći ovaj dom, o žrtvama koje sam podnijela, o ljubavi koju sam davala bezuvjetno. I sada, kad mi najviše treba sigurnost i toplina obitelji, ostajem sama.

Sljedećih dana Ivan me izbjegavao. Mirela je bila još hladnija nego prije. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Otišla sam kod odvjetnice koju mi je preporučila Ruža. Ispričala sam joj sve i ona mi je objasnila moja prava: “Stan je vaš dok ste živi. Nitko vas ne može prisiliti da ga prepišete ili napustite ako to ne želite.” Osjetila sam olakšanje, ali i tugu – došlo je do toga da moram tražiti pravnu zaštitu od vlastitog djeteta.

Kad sam se vratila kući, Ivan me čekao u hodniku. “Mama, oprosti… Nisam trebao tako razgovarati o tebi… Bio sam sebičan.” Gledao me očima punim srama.

“Ivane, ja te volim više od svega na svijetu. Ali neću dozvoliti da me netko gura sa strane kao staru stvar koju treba baciti. Ako ti smetam – ja ću otići sama! Ali stan ostaje moj dok dišem!”

Ivan je zaplakao prvi put otkad znam za sebe.

Danas živim sama u svom stanu. Ivan dolazi rjeđe, ali kad dođe – zagrljaj traje duže nego prije. Mirela više ne dolazi. Naučila sam cijeniti vlastitu vrijednost i ne pristajati na manje od poštovanja koje zaslužujem.

Ponekad se pitam: gdje smo to pogriješili kao roditelji? Je li moguće da ljubav nije dovoljna? Što biste vi učinili na mom mjestu?