Između dužnosti i boli: Priča o majci koja nikad nije znala voljeti
“Jasmina, dođi odmah! Ne mogu sama nositi ove vreće!” njen glas parao je tišinu stana, kao da je svaki moj otpor unaprijed osuđen na propast. Stajala sam u hodniku, ruke mi drhtale od bijesa i tuge. Pogledala sam prema vratima njene sobe, gdje je svjetlo titralo iznad njenih sijedih obrva i tvrdog pogleda.
“Mama, možeš li barem reći molim te?” izustila sam tiho, gotovo šaptom, ali dovoljno glasno da zna da sam tu.
“Ne dramatiziraj. Ti si mi kćerka, to ti je dužnost. Šta sad, treba li ti poseban poziv?” odbrusila je, kao i uvijek kad bih pokušala izvući trunku nježnosti iz nje.
Nije znala, ili nije htjela znati, koliko su me njene riječi boljela kroz godine. Odrasla sam u Sarajevu devedesetih, u stanu gdje su zidovi pamtili više svađa nego zagrljaja. Otac je otišao kad sam imala deset godina, a ona je ostala – ne kao utjeha, već kao podsjetnik na sve što mi nedostaje. Nikad nije plakala predamnom, nikad me nije pitala kako sam. Samo zahtjevi, samo kritike.
Sjećam se jedne zime kad sam imala četrnaest. Vratila sam se iz škole s jedinicom iz matematike. Umjesto utjehe ili razumijevanja, dobila sam hladan pogled i rečenicu koja mi se urezala u pamćenje: “Nisi ti za ništa osim za praviti probleme.” Te riječi su me pratile kroz cijelu mladost. Uvijek sam pokušavala biti bolja, ne zbog sebe, nego da možda jednom dobijem njeno priznanje.
Godine su prolazile. Završila sam fakultet u Zagrebu, udala se za Nedima i preselila u Mostar. Rijetko smo se čule. Kad bih nazvala, razgovor bi trajao pet minuta – uvijek o njoj, njenim problemima, nikad o meni. Kad sam rodila Lejlu, poslala sam joj poruku: “Mama, postala si baka.” Odgovorila je tek nakon tri dana: “Dobro. Jesi li kupila pelene?”
Sada, kad je ostala sama u stanu na Grbavici, zove me svaki drugi dan. “Jasmina, treba mi lijek iz apoteke.” “Jasmina, dođi mi očistiti prozore.” Nikad nema molim te, nikad nema hvala. Samo očekivanje da ću biti tu jer sam joj kćerka.
Nedim često kaže: “Možda ona ne zna drugačije. Možda je tako odgojena.” Ali ja znam – znam koliko boli kad te vlastita majka ne voli onako kako bi trebala. Kad te gleda kao obavezu, a ne kao dijete.
Jednog dana prošle zime, dok sam čistila snijeg ispred njenog ulaza, susjeda Senada mi je prišla: “Jasmina, svaka ti čast što dolaziš. Marija nikad nije bila laka žena.” Samo sam se nasmiješila i nastavila lopatati snijeg. Nitko nije znao koliko me to košta.
Ušla sam u stan noseći vreće s namirnicama. Ona je sjedila za stolom, gledala kroz prozor kao da me nema. Spustila sam vreće i čekala da kaže nešto – bilo što.
“Stavi mlijeko u frižider,” rekla je bez pogleda prema meni.
“Mama… znaš li ti koliko me boli ovo sve? Znaš li da bih voljela da si me nekad zagrlila? Da si mi rekla da me voliš?”
Prvi put u životu podigla je pogled prema meni. U njenim očima nije bilo suza – samo zbunjenost i možda trunku nelagode.
“To su gluposti iz tvojih serija,” odmahnula je rukom. “Život nije film. Ja sam te othranila, dala ti sve što sam mogla. Sad si odrasla i tvoje je da pomogneš meni.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam više imala snage raspravljati se.
“Dobro, mama,” rekla sam tiho i otišla u kuhinju slagati namirnice.
Te večeri sjedila sam s Nedimom na balkonu našeg stana u Mostaru.
“Znaš li koliko bih voljela da mogu samo jednom osjetiti da joj značim? Da nisam samo produžetak njenih potreba?”
Nedim me zagrlio: “Ti si vrijedna ljubavi, Jasmina. I nisi dužna zaboraviti sve što te boljelo samo zato što je ona sad stara.”
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih odbila otići kod nje ili kad bih podigla glas na telefon, osjećala bih se kao najgora kćerka na svijetu.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, zašto baka nikad ne dolazi kod nas? Zašto je uvijek ljuta?”
Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da ponekad roditelji ne znaju voljeti?
Proljeće je stiglo brzo te godine. Marija je završila u bolnici zbog pada. Liječnici su rekli da će trebati pomoć kod kuće kad se vrati.
Sjedila sam kraj njenog kreveta dok je spavala. Gledala sam njene ruke – iste one koje su me nekad vukle za sobom kroz tramvajsku gužvu, ali koje me nikad nisu zagrlile kad mi je trebalo.
U tom trenutku shvatila sam – možda nikad neću dobiti ono što želim od nje. Možda ću cijeli život nositi tu prazninu u sebi.
Ali možda mogu biti bolja majka svojoj Lejli. Možda mogu prekinuti taj lanac hladnoće.
Kad se probudila, pogledala me i rekla: “Jasmina… možeš li mi donijeti vode?”
Donijela sam joj čašu vode i sjela kraj nje bez riječi.
Možda oprost nije moguć bez priznanja boli. Možda ljubav nije uvijek uzvraćena onako kako želimo.
Ali pitam vas – koliko smo dužni roditeljima koji nas nisu znali voljeti? Je li moguće oprostiti bez isprike?