Zašto me kćerka odbija? Istina koju nisam htio vidjeti
“Ne mogu, tata. Ne traži to od mene!” Eminin glas je drhtao, ali pogled joj je bio tvrd kao kamen. Stajala je na pragu dnevne sobe, ruke prekrižene na prsima, dok sam ja nemoćno gledao u nju, pokušavajući pronaći riječi koje bi je razuvjerile. Jasna je ležala u sobi do nas, tiha i blijeda, a ja sam osjećao kako mi se srce cijepa između dvije žene koje volim najviše na svijetu.
“Emina, molim te… Tvoja mama te treba. Ja više ne mogu sam. Tvoj brat Vedran pomaže koliko može, ali ti si njena kćerka…”
“Znam što sam joj! Ali ne mogu joj pomoći! Ne mogu joj oprostiti!”
Nisam znao što da kažem. U meni se miješala ljutnja i očaj. Kako može biti tako hladna? Zar nije vidjela koliko Jasna pati? Zar nije osjećala barem trunku sažaljenja?
Otkako je Jasna prije tri mjeseca doživjela moždani udar, naš se život okrenuo naglavačke. Sve što smo gradili godinama – mir, rutinu, sigurnost – nestalo je preko noći. Vedran je odmah došao iz Zagreba, ostavio posao i stan da bi bio uz nas. Emina je ostala u Sarajevu, javljala se porukama, ali kad sam je zamolio da dođe pomoći, uvijek je imala izgovor.
Prvi put kad sam je zamolio da ostane s majkom dok ja odem po lijekove, samo je kratko odgovorila: “Ne mogu, tata. Ne pitaj me više.”
Nisam razumio. Emina i Jasna su nekad bile nerazdvojne. Sjećam se kako su zajedno kuhale, smijale se u kuhinji dok su pravile pitu ili kolače za Bajram i Božić. Sjećam se njihovih šetnji po Miljacki, razgovora do kasno u noć. Što se dogodilo između njih?
Jedne večeri, kad je Jasna zaspala, Vedran i ja sjedili smo za stolom u kuhinji. On je šutio, gledao u šalicu kave kao da će mu ona dati odgovore.
“Znaš li ti što se dogodilo između njih?” pitao sam ga tiho.
Vedran je slegnuo ramenima. “Ne znam sve… Ali mislim da ima veze s onim što se desilo prošle zime. Sjećaš se kad je Emina došla kući uplakana? Mama joj nije vjerovala…”
Sjetio sam se tog dana. Emina je tada imala problema na fakultetu, optužili su je za plagijat, a Jasna joj nije vjerovala. Rekla joj je da ju je osramotila i da nije očekivala to od nje. Emina se tada povukla u sebe, a ja sam mislio da će vrijeme izliječiti rane.
Ali vrijeme nije izliječilo ništa. Samo je produbilo jaz između njih.
Sljedeći dan pokušao sam razgovarati s Eminom još jednom. Pronašao sam je u njenoj staroj sobi, sjedila je na krevetu i gledala kroz prozor.
“Emina… Znam da ti je teško. Ali mama te treba. Možda nije uvijek bila pravedna prema tebi, ali sad joj trebaš više nego ikad.”
Okrenula se prema meni, oči su joj bile crvene od suza.
“Tata, znaš li ti kako boli kad te vlastita majka ne podrži? Kad ti ne vjeruje? Ja sam tada trebala nju više nego ikad… A ona me odbacila kao da sam ništa. Sad kad ona treba mene… Ne znam imam li snage opet biti povrijeđena.”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se bespomoćno, kao da stojim na rubu provalije i gledam kako mi obitelj klizi iz ruku.
Tih dana Jasna je bila sve slabija. Ponekad bi me pitala gdje je Emina, zašto ne dolazi do nje. Lagao sam joj da ima puno posla, da će doći čim bude mogla. Nisam imao srca reći joj istinu.
Jedne večeri Vedran i ja smo se posvađali.
“Tata, moraš pustiti Eminu! Ne možeš je tjerati na nešto što ne želi! Ako budeš forsirao, samo ćeš je još više udaljiti od nas!”
“A što da radim? Da gledam kako mi žena umire bez kćerke pored sebe? Da pustim da nam se obitelj raspadne?”
Vedran je ustao od stola i lupio šakom o zid.
“Nisi ti jedini koji pati! I meni fali mama kakva je bila prije! Ali ne možemo natjerati Eminu da zaboravi sve što ju je boljelo!”
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što smo prošli kao obitelj – o ratnim godinama kad smo zajedno bježali iz Sarajeva u Split, o povratku kući kad smo mislili da će sve biti bolje, o godinama štednje za Eminin fakultet… I pitao sam se gdje smo pogriješili.
Sljedeće jutro Jasna me pitala: “Zašto Emina ne dolazi? Jesam li nešto pogriješila?”
Sjeo sam kraj nje i uhvatio je za ruku.
“Možda smo svi pogriješili… Ali još nije kasno da pokušamo popraviti stvari.”
Te večeri skupio sam hrabrost i otišao do Eminine sobe.
“Emina… Znam da si povrijeđena. Znam da ti nije lako oprostiti mami. Ali ako ne pokušaš sad… možda nećeš imati drugu priliku. Život nam ne daje uvijek vremena da ispravimo greške. Razmisli o tome…”
Ostavio sam je samu s mislima.
Dva dana kasnije Emina je sjela kraj Jasne i tiho joj rekla: “Mama… Želim ti oprostiti, ali ne znam kako.”
Jasna ju je pogledala kroz suze: “Ni ja ne znam kako da popravim ono što sam pokvarila… Ali volim te, Emina. Uvijek sam te voljela. Samo nisam znala kako to pokazati kad si mi bila najpotrebnija.”
Tog trenutka shvatio sam koliko su riječi važne – i koliko ih često prekasno izgovorimo.
Sada sjedim u praznoj kuhinji i pitam se: Jesmo li mogli ranije razgovarati? Jesmo li mogli biti iskreniji jedni prema drugima? Može li ljubav premostiti sve ono što nas dijeli?
Što vi mislite – može li obitelj preživjeti kad su rane duboke i stare? Kako vi rješavate ovakve sukobe kod kuće?