Šutnja između zidova: Priča o izgubljenom povjerenju
“Zašto si opet došao kasno, Damire?” moj glas je bio tiši nego što sam željela, gotovo šapat. Damir je samo slegnuo ramenima, skinuo jaknu i bez riječi otišao u kupaonicu. Zvuk vode iz slavine bio je jedina muzika u našem stanu te večeri. Na stolu su se hladile sarme koje sam pripremila još popodne, nadajući se da ćemo barem večeras jesti zajedno, kao nekad.
Sjedila sam za stolom, gledala u praznu stolicu nasuprot sebi i osjećala kako mi srce lupa sve brže. Nije to bio prvi put da kasni, ali ovaj put je bilo drugačije. U zraku je visio neki neizgovoreni teret, nešto što nisam mogla dohvatiti riječima. Uvijek sam bila ona koja šuti, koja ne postavlja previše pitanja. Tako su me učili – bolje šutjeti nego izazvati svađu. “Bit će bolje sutra,” govorila sam sebi, kao što mi je mama govorila dok sam bila dijete u Sarajevu, dok su granate padale a ona me tješila da će sve proći.
Damir se vratio iz kupaonice, sjeo za stol i počeo jesti bez riječi. Gledala sam ga i pokušavala pronaći tragove onog čovjeka kojeg sam voljela, onog koji me znao nasmijati usred najcrnjih dana. Ali sada je između nas bio zid od šutnje, debeo i hladan kao zima u Mostaru.
“Jesi li dobro?” upitala sam ga tiho.
Pogledao me preko tanjura, oči su mu bile umorne, ali nije bilo ni traga nježnosti. “Umoran sam od posla. Ne pitaj me ništa večeras, molim te.”
Nisam pitala. Nisam ni znala što bih pitala. Samo sam sjedila i osjećala kako mi se grlo steže.
Tako su prolazili dani. Damir je sve češće ostajao vani do kasno, a ja sam sve više vremena provodila sama, zureći u mobitel i čekajući poruku koja nikad nije dolazila. Moja sestra Lejla mi je govorila: “Ajla, moraš razgovarati s njim! Ne možeš samo šutjeti i čekati da se stvari same poprave!” Ali ja nisam znala kako. Bojala sam se istine više nego samoće.
Jedne večeri, dok sam slagala Damirovu košulju u ormar, iz džepa mu je ispao račun iz nekog restorana u Zagrebu. Dva menija, boca vina – sve za dvoje. Srce mi je preskočilo. Nisam imala snage ni plakati. Samo sam sjedila na krevetu i gledala taj komad papira kao da će mi on sam reći istinu koju nisam htjela čuti.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Damir s nekom drugom ženom, smijeh za stolom, pogledi puni strasti koje već godinama nisam vidjela u njegovim očima kad gleda mene. Ujutro sam skupljala hrabrost da ga pitam, ali kad je došao iz kupaonice i pogledao me onim umornim očima, riječi su mi zapele u grlu.
“Ajla, što ti je?” pitao je napokon.
“Ništa,” slagala sam, kao i uvijek.
Tako su prošli tjedni. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati, a posao u knjižnici mi je postao jedino utočište. Tamo među knjigama osjećala sam se sigurno, daleko od stvarnosti koja me gušila kod kuće.
Jednog dana Lejla me pozvala na kafu u mali kafić kod Baščaršije. Sjela je nasuprot mene i gledala me ravno u oči.
“Ajla, moraš nešto poduzeti. Ne možeš ovako živjeti. Zaslužuješ više od ove šutnje i boli.”
Pogledala sam kroz prozor na ulicu gdje su ljudi žurili svojim životima, a meni se činilo da moj stoji na mjestu.
“Što ako ga izgubim?” prošaptala sam.
Lejla je uzdahnula. “Možda si ga već izgubila. Ali ako ne pitaš, nikad nećeš znati istinu.”
Te večeri skupila sam svu hrabrost koju sam imala i čekala Damira da dođe kući. Kad je konačno stigao, sjela sam nasuprot njega i stavila račun na stol.
“Tko je bila s tobom?”
Damir je dugo šutio. Onda je spustio pogled i rekao: “Ajla… nisam htio da saznaš ovako. Nisam htio povrijediti tebe ni naš brak. Ali… zaljubio sam se u drugu ženu.”
Svijet mi se srušio u tom trenutku. Sve ono što sam šutjela godinama, sve što sam trpjela nadajući se da će biti bolje – sve je nestalo u jednoj rečenici.
Nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla u spavaću sobu, zatvorila vrata i pustila suze da teku dok nisam zaspala od umora.
Sljedećih dana Damir je spakirao stvari i otišao kod nje. Stan je bio tiši nego ikad prije. Lejla mi je dolazila svaki dan, donosila juhu i tješila me riječima koje nisam mogla čuti.
Prolazili su mjeseci. Polako sam učila živjeti sama sa sobom, s tišinom koja više nije bila prijetnja nego prilika za novi početak. Počela sam trčati svako jutro uz Miljacku, upoznavati nove ljude na poslu i prvi put nakon dugo vremena osjećati da dišem punim plućima.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Zašto sam toliko dugo šutjela? Zašto žene poput mene radije biraju tišinu nego istinu? Možda zato što nas strah paralizira više nego samoća.
Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi za praznim stolom i čeka da netko drugi odluči o našem životu? Hoćemo li ikada naučiti reći ono što osjećamo prije nego bude prekasno?