Sretne promjene ili samo iluzija? Priča o Ireni Jurić
“Irena, jesi li čula šta je Senada rekla za tebe?” – začula sam glas svoje susjede Mire čim sam otvorila vrata stana. Nije prošlo ni pet minuta od mog buđenja, a već sam osjećala kako mi srce lupa od nelagode. Mirin pogled bio je pun znatiželje, ali i one poznate zlobe koja se širi među našim zgradama kao dim iz ložišta zimi.
“Ne zanima me više šta ko govori,” odgovorila sam tiho, pokušavajući prikriti drhtanje u glasu. Ali istina je bila drugačija. Svaka riječ, svaki šapat iza mojih leđa, rezali su me dublje nego što bih ikome priznala. Otkako je Adnan otišao prije dvije godine, moj život se pretvorio u niz preispitivanja i samoće. Kćerka Lana, sada već studentica u Zagrebu, dolazi kući samo kad mora. Naša komunikacija svodi se na kratke poruke: “Jesi li dobro?”, “Treba li ti šta?”. Nikada više onih dugih razgovora uz kafu, nikada više smijeha dok zajedno gledamo stare serije.
Tog jutra, dok sam silazila niz stepenice, osjetila sam kako mi noge klecaju. U haustoru su stajale Senada i Jasmina, šaputale su i pogledavale prema meni. Zastala sam na trenutak, duboko udahnula i nastavila dalje, ali riječi su mi odzvanjale u glavi: “Jadna Irena, muž je ostavio radi mlađe… Kažu da joj ni kćerka ne dolazi…”. Znala sam da će me to pratiti cijeli dan.
Na poslu u knjižari pokušavala sam se koncentrirati na police i knjige, ali misli su mi bježale. Kolegica Sanja primijetila je moju odsutnost. “Irena, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala noćima.”
“Ma sve je u redu, samo malo umorna,” slagala sam po tko zna koji put. Istina je bila da noćima ležim budna, prevrćem se po krevetu i pitam se gdje sam pogriješila. Je li to što sam bila previše posvećena porodici? Ili možda što sam zaboravila na sebe?
Navečer sam sjela sama za stol, gledala u praznu stolicu nasuprot sebi i prisjećala se dana kada smo Adnan i ja zajedno večerali. Sjećam se njegovih riječi prije odlaska: “Irena, gušiš me. Trebam slobodu. Ti si dobra žena, ali ja više ne mogu ovako.”
Nisam plakala tada. Nisam plakala ni kad je Lana otišla na studij i rekla: “Mama, nemoj me zvati svaki dan. Treba mi prostora.” Ali sada, u tišini svog stana, suze su same tekle.
Jedne subote Lana je došla kući. Sjela je za stol s mobitelom u ruci, jedva me pogledala. “Mama, mogu li uzeti auto? Imam dogovor s prijateljicama.”
“Naravno,” odgovorila sam, ali nisam mogla sakriti tugu u glasu.
“Šta ti je opet?” upitala je nervozno.
“Ništa… Samo bih voljela da popričamo malo. Kao nekad.”
Lana je uzdahnula. “Mama, odrasla sam. Imam svoj život. Ne možeš očekivati da sve bude kao prije. I ti moraš nešto promijeniti kod sebe.”
Te riječi su me pogodile više nego što bih htjela priznati. Cijelu noć razmišljala sam o njima. Možda stvarno moram nešto promijeniti? Ali kako? Gdje pronaći snagu kad te svi oko tebe već otpisuju?
Sljedećih dana počela sam izlaziti izvan svoje zone komfora. Prijavila sam se na kurs slikanja u lokalnom kulturnom centru. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam uzbuđenje zbog nečeg novog. Upoznala sam Amiru, ženu slične sudbine – muž je ostavio radi druge, djeca daleko. Zajedno smo pile kafu poslije radionice i pričale o svemu što nas boli.
“Znaš šta, Irena?” rekla mi je jednom Amirina prijateljica Azra dok smo sjedile na klupi ispred centra. “Nije do nas što su oni otišli. Mi smo dale sve od sebe. Vrijeme je da mislimo na sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam češće izlaziti vani, šetati Vilsonovim šetalištem, čitati knjige koje sam godinama odgađala. Čak sam se usudila prijaviti za izlet planinara na Bjelašnicu.
Ali glasine nisu prestajale. Jednog dana Senada me zaustavila pred liftom: “Irena, čujem da si počela izlaziti s nekim? Da nije onaj profesor iz centra?”
Pogledala sam je ravno u oči i prvi put osjetila snagu u sebi: “Senada, moj život nije tvoja briga. Ako te baš zanima – sretna sam što napokon radim nešto za sebe.”
Te večeri Lana mi je poslala poruku: “Mama, izvini ako sam bila gruba prošli put. Volim te.”
Suze su mi opet potekle niz lice – ovaj put od olakšanja.
Danas znam da promjene nisu uvijek onakve kakve zamišljamo. Nekad su bolne, nekad nas natjeraju da preispitamo sve što smo mislili da znamo o sebi i drugima. Ali možda baš kroz tu bol pronađemo ono što nam je cijeli život nedostajalo – sebe.
Ponekad se pitam: Je li sreća stvar izbora ili okolnosti? Možemo li zaista pobjeći od tuđih očekivanja i pronaći mir? Šta vi mislite – jesu li promjene stvarno moguće ili su samo iluzija?