Izbacila sam muževu tetku iz kuće – Jesam li pogriješila ili samo branila svoje dostojanstvo?
“Ne možeš ti, draga moja, tako voditi kuću! U moje vrijeme, žena je znala gdje joj je mjesto!” Ljubičin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok sam ja stajala kraj stola, stisnutih šaka, pokušavajući ostati mirna. Nije prošlo ni sat vremena otkako je stigla iz Njemačke, a već sam osjećala kako mi krv vrije. Muž, Ivan, sjedio je na kauču, pogleda zabijenog u pod, kao da se nada da će sve nestati ako dovoljno dugo šuti.
“Tetka, molim vas…” pokušala sam smireno, ali ona me prekinula mahanjem ruke.
“Ma nemoj ti meni moliti! Vidi ti nju, još mi odgovara! U mojoj kući to ne bi prošlo!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam s Ivanom razgovarala o tome kako će biti lijepo upoznati njegovu tetku, kako ćemo joj pokazati naš dom i možda napokon osjetiti da smo prava obitelj. Umjesto toga, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Ljubica je nastavila: “I još si kupila te zavjese? Pa tko to još stavlja takve boje? Kod nas u Zagrebu to nitko normalan ne bi stavio!”
Ivan je napokon podigao pogled i tiho rekao: “Tetka, možda da malo popustimo…”
“Ti šuti! Da si muško kao što treba biti, ne bi dozvolio ovakve gluposti!” odbrusila mu je.
U tom trenutku nešto je puklo u meni. Sjetila sam se svih godina borbe za svoj dom, za svoj mir, za svoje dostojanstvo. Sjetila sam se kako sam radila dva posla da bismo mogli kupiti ovaj stan, kako sam svaku kunu okretala tri puta prije nego što bih nešto kupila. I sad mi ova žena, koja godinama nije ni pitala za nas, dolazi i vrijeđa me pred mojim mužem?
“Dosta!” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala. “Ovo je moja kuća. I ovdje vrijede moja pravila. Ako vam se ne sviđa – vrata su tamo.”
Ljubica me gledala kao da sam poludjela. Ivan je ustao i pokušao me smiriti: “Ana, molim te…”
Ali nisam mogla stati. “Godinama ste nas ignorirali. Niste došli ni kad smo se vjenčali, ni kad nam je bilo najteže. Sad ste došli i mislite da možete gaziti po meni? Neću to dozvoliti!”
Ljubica je ustala, uzela torbu i s podsmijehom rekla: “Vidim ja da ovdje nema poštovanja prema starijima. Ali dobro, neka vam bude.”
Dok su se vrata zatvarala za njom, osjetila sam olakšanje – ali i težinu na srcu. Ivan je stajao nasred sobe, blijed kao krpa.
“Znaš li što si napravila?” pitao me tiho.
“Znam. Ali nisam više mogla izdržati.”
Sjeli smo na kauč i dugo šutjeli. U meni se miješala tuga zbog svega što se dogodilo i bijes zbog toga što me nitko nije zaštitio. Ivan je bio između dvije vatre – između mene i svoje obitelji koja ga je uvijek gledala s visoka jer nije otišao van kao ostali.
Sljedećih dana telefoni su neprestano zvonili. Prvo njegova mama: “Ana, kako si mogla? Ljubica je ipak starija! Moraš imati poštovanja!”
Onda njegova sestra: “Znaš li ti koliko si nas osramotila pred rodbinom? Ljubica će svima pričati kako si je izbacila!”
Svaki poziv bio je novi udarac. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno pretjerala? Jesam li trebala šutjeti i trpjeti uvrede samo zato što je ona starija?
Ivan je bio povučen, nije htio razgovarati o tome. Navečer bi legao u krevet okrenut leđima, a ja bih plakala u tišini. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.
Jedne večeri došla mi je mama u posjetu. Sjela je za kuhinjski stol i uzela me za ruku.
“Ana, nisi pogriješila. Znam da ti je teško, ali moraš znati gdje su tvoje granice. Ako ih ti ne postaviš, nitko drugi neće.”
Te riječi su mi dale snagu da izdržim još nekoliko dana pogleda ispod oka i šaputanja iza leđa. Ali onda je došao trenutak kad sam morala razgovarati s Ivanom.
“Ivane,” rekla sam tiho dok smo sjedili na balkonu, “jesam li stvarno bila tako loša? Jesam li trebala pustiti da me ponižava pred tobom?”
Dugo me gledao prije nego što je odgovorio.
“Ne znam… Možda si bila oštra. Ali možda si i bila u pravu. Samo… teško mi je kad vidim kako se svi okreću protiv nas.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o susjedi Jasni koju svekrva maltretira godinama, o kolegici Mireli koja nikad ne smije ništa reći protiv muževe obitelji. Koliko nas šuti samo zato što nas uče da moramo poštovati starije bez obzira na sve?
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, odnosi su još uvijek zategnuti. Ljubica ne dolazi više kod nas, a ostatak obitelji nas gleda s rezervom. Ali ja napokon mogu disati u svom domu.
Ponekad se pitam – jesam li stvarno bila preoštra ili sam samo branila svoje dostojanstvo? Gdje vi povlačite granicu između poštovanja prema obitelji i zaštite vlastitog mira?