Kad djeca brinu o roditelju samo zbog nasljedstva: Istina koju sam otkrila u bolničkoj sobi
“Zar ti je opet loše, mama?” Mirjanin glas bio je hladan, gotovo mehaničan dok je ulazila u moju bolničku sobu. Pogledala sam je, pokušavajući pronaći trag brige u njezinim očima, ali umjesto toga vidjela sam samo nervozu i nestrpljenje. “Doktor kaže da ćeš još neko vrijeme biti ovdje. Znaš, ja imam posla, ne mogu stalno dolaziti. Možda bi bilo bolje da angažiramo nekoga?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da sam osjetila tu hladnoću, ali sada, kad mi je zdravlje visilo o koncu, sve je bilo jasnije nego ikad. Nisam joj zamjerala što ima svoj život, ali ton kojim je govorila… kao da sam joj teret.
Nekoliko sati kasnije došao je i moj sin Dario. “Mama, znaš li gdje su papiri od stana? Trebao bih ih pogledati, znaš, čisto da budem spreman ako nešto zatreba.”
“Dario, zar ti je to sad važno?” upitala sam tiho, ali on je samo slegnuo ramenima. “Pa znaš kako je danas sve komplicirano s birokracijom. Bolje da imamo sve spremno.”
Ležala sam na bijelim plahtama bolničkog kreveta i gledala kroz prozor u sparno ljetno popodne. Sjećanja su mi navirala – kako sam ih nosila na rukama kad su bili mali, kako sam radila dva posla da im priuštim pristojan život nakon što nas je njihov otac napustio. Nikada nisam žalila ni za čim. Ali sada, kad sam najranjivija, osjećala sam se izdano.
Moja sestra Ljiljana došla je jedina s iskrenom tugom na licu. Sjela je kraj mene i stisnula mi ruku. “Znaš, nisu svi djeca ista. Neki vole roditelje zbog onoga što jesu, a neki zbog onoga što imaju.”
“Možda sam ih razmazila,” šapnula sam kroz suze. “Možda sam im previše dala.”
Ljiljana me zagrlila. “Nisi ti kriva što imaš veliko srce. Ali imaš pravo odlučiti kome ćeš ostaviti ono što si cijeli život stvarala.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam tišinu bolnice, povremeno prekidanu koracima sestara i tihim šaptanjem iz susjednih soba. U glavi su mi odzvanjale Darijeve riječi o papirima i Mirjanina ravnodušnost. Po prvi put u životu osjećala sam se usamljeno među vlastitom djecom.
Kad su me otpustili iz bolnice, odlučila sam otići kod odvjetnika sama. Nisam nikome rekla gdje idem. Sjela sam preko puta gospodina Ivana, starog odvjetnika kojeg poznajem godinama.
“Gospođo Vesna, što vas muči?” upitao me blago.
Duboko sam udahnula. “Želim promijeniti oporuku. Želim da moj stan i ušteđevina ne idu automatski mojoj djeci. Želim da barem dio toga ode nekome tko me zaista voli i tko mi je bio podrška kad mi je bilo najteže.”
Ivan me pogledao s razumijevanjem. “Niste prva koja to traži. Ljudi često otkriju pravu istinu o svojoj obitelji tek kad dođu teški trenuci.”
Dok smo zajedno prolazili kroz papire, osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno. Nisam željela kazniti svoju djecu, ali nisam više mogla zatvarati oči pred istinom.
Nakon nekoliko dana Mirjana me nazvala: “Mama, čula sam da si bila kod odvjetnika. Što se događa? Jesi li dobro?”
“Dobro sam,” odgovorila sam mirno. “Samo rješavam neke stvari koje su mi važne.”
Osjetila sam kako joj glas postaje napetiji: “Znaš da smo ti mi djeca i da nam pripada ono što si stekla.”
“Znam,” rekla sam tiho. “Ali isto tako znam tko je bio uz mene kad mi je bilo najteže.”
Nakon tog razgovora danima nisam spavala. Dario mi nije ni nazvao – valjda mu je bilo neugodno ili ga nije bilo briga.
Jedne večeri došla mi je susjeda Azra s kolačima i toplim riječima: “Vesna, ako ti što treba, samo reci. Znaš da možeš računati na mene.” Azra nije imala ništa od mene osim prijateljstva – i baš zato mi je njezina pažnja značila više od svega.
Počela sam razmišljati o svemu što nas veže za ljude – krv ili srce? Što vrijedi više? Moja djeca su moja krv, ali gdje su bili kad mi je trebalo rame za plakanje ili riječ utjehe?
Jednog dana pozvala sam ih oboje na razgovor.
“Djeco,” počela sam drhtavim glasom dok smo sjedili za kuhinjskim stolom koji pamti toliko naših ručkova i svađa, “želim vam reći nešto važno. Znam da ste odrasli i imate svoje živote, ali osjećam da ste me zadnjih mjeseci gledali više kao bankomat nego kao majku.”
Mirjana je odmah skočila: “Kako možeš tako govoriti! Pa dolazili smo ti svaki dan!”
“Dolazili ste jer ste mislili da ću umrijeti i ostaviti vam stan!” viknula sam prvi put u životu na svoju djecu.
Dario je šutio, gledao u stol.
“Ne želim više živjeti u laži,” nastavila sam tiše. “Oporuku sam promijenila. Dio svega što imam ide onima koji su mi pokazali ljubav bez interesa – Ljiljani i Azri. Vama ostavljam dovoljno da znate da vas volim, ali neću nagraditi sebičnost i ravnodušnost.”
Mirjana je počela plakati: “Mama, oprosti… Možda smo stvarno pogriješili…”
Dario je ustao i izašao bez riječi.
Ostala sam sjediti za stolom, osjećajući bol i olakšanje istovremeno.
Danas, kad gledam kroz prozor svoje male kuhinje na dvorište puno cvijeća koje sam sama posadila, pitam se: Jesmo li sami krivi što djecu učimo materijalnim vrijednostima umjesto ljubavi? I koliko vrijedi mir u duši kad znaš da si konačno izabrao sebe?