Baka Ljubica i Kuća Na Kamenjaru: Kad Dom Postane Tuđi
“Ne dirajte te slike! To su jedine uspomene koje mi još nešto znače!” povikala sam, glasom koji je drhtao više od mojih ruku. Dvoje mladih, nepoznatih ljudi, pogleda spuštenih, nastavili su unositi svoje kutije u hodnik. Moja kuća, ona ista u kojoj sam rodila sina, dočekala unuke, slavila Božiće i Bajrame s komšijama, sada je bila njihova. Ja sam bila samo stara žena na klupi, višak u vlastitom životu.
Dario je stajao pored mene, pogleda zabijenog u zemlju. “Mama, molim te, nemoj praviti scenu…” šapnuo je. Njegov glas bio je tih, ali meni je odzvanjao kao grom. “Scenu? Dario, izgubili smo sve! Ti si izgubio sve!”
Nisam ga htjela povrijediti, ali riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. On je bio moj sin, moje dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem, a sada ga gledam kako se slama pod teretom svojih pogrešaka.
Sve je počelo prije dvije godine. Dario je ostao bez posla u tvornici obuće u Vitezu. Kriza, rekli su. Obećali su da će ga zvati kad se situacija popravi. Nikad nisu. Počeo je raditi na crno kod nekog Ivice iz sela, ali novca nije bilo dovoljno ni za lijekove koje pijem za srce, a kamoli za režije i hranu.
Jedne večeri došao je kući s papirima u ruci. “Mama, potpisat ćeš ovo. Samo formalnost. Treba mi za kredit. Sve ćemo vratiti čim dobijem posao u Njemačkoj.” Nisam ni pročitala što potpisujem. Vjerovala sam mu više nego sebi.
Ali posao u Njemačkoj nikad nije došao. Dugovi su rasli, kamata je gutala sve što smo imali. Prvo su otišle zlatne naušnice koje mi je muž poklonio za godišnjicu braka. Onda televizor, pa frižider. Na kraju i sama kuća.
“Gospođo Ljubice, imate još deset minuta da pokupite svoje stvari,” rekla je mlada žena s crvenom maramom na glavi. Nije me gledala u oči.
Pogledala sam Darija. “Gdje ćemo sad? Kod tvoje sestre? Ona ima troje djece u onom malom stanu…”
On je šutio. Znao je da nemamo kamo. Moja kćerka Sanja već godinama ne razgovara s njim otkako joj nije vratio novac koji joj je posudio za auto.
“Možemo kod mene par dana,” javio se susjed Emir preko ograde. “Imam praznu sobu otkad mi je majka umrla.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – od zahvalnosti i srama istovremeno.
Noću nisam mogla spavati. Slušala sam Darija kako tiho plače u drugoj sobi. Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put povela u školu, kad sam mu šivala kostim za maskenbal, kad smo zajedno sadili ruže ispred kuće.
Sutra dan otišla sam kod Sanje. Otvorila mi je vrata s djetetom u naručju. “Mama, znaš da nemam mjesta… A i Dario… Znaš kakav je bio prema meni.”
“Znam, dušo. Samo da te vidim i zagrlim.”
Zagrlila me čvrsto, ali osjećala sam zid između nas koji nisam znala kako srušiti.
Dani su prolazili sporo. U Emirovoj kući osjećala sam se kao gost koji ne zna kad treba otići. Dario je pokušavao naći bilo kakav posao – čistio je snijeg ispred džamije, nosio drva starim ženama po selu, ali novca nije bilo dovoljno ni za kruh svaki dan.
Jednog dana stiglo je pismo iz općine: “Imate pravo na socijalnu pomoć.” Sjedila sam na klupi ispred općine i gledala ljude kako žure svojim poslovima. Osjećala sam se kao da više ne pripadam nigdje.
Jedne večeri Emir mi je donio tanjir sarme i tiho rekao: “Ljubice, nisi ti kriva što si ostala bez svega. Znaš li koliko nas ovdje živi od danas do sutra? Nisi sama.” Te riječi su mi grijale dušu više od bilo kakve deke.
Dario je jednog jutra došao sav uzbuđen: “Mama! Našao sam posao! Treba im noćni čuvar na gradilištu kod Zenice!” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam mu osmijeh na licu.
Preselili smo u mali stančić koji nam je općina dodijelila. Nije to bila kuća na kamenjaru s pogledom na rijeku, ali bila je to nova prilika.
Nedjeljom bih išla na misu ili kod Emira na kahvu i baklavu. Počela sam pomagati ženama iz udruge da šiju deke za siromašne. Osjećala sam da još uvijek vrijedim.
Ali svake večeri prije spavanja gledala bih sliku stare kuće i pitala se: “Jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li previše vjerovala svom sinu? Je li poštenje danas kazna ili vrlina?”
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Da li ste ikada morali birati između ljubavi prema djetetu i zdravog razuma? Kako ste preživjeli kad vam se svijet srušio?