„Mama, ovo je moja kćerka“: Moj sin je stajao na vratima s djetetom u naručju
„Mama, moram ti nešto reći…“ Ivanov glas drhtao je dok je stajao na pragu, mokar do kože, a u naručju mu je bila beba zamotana u staru dekicu. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam ga, pa dijete, pa opet njega. „Ivane, što se događa? Čije je to dijete?“ upitala sam, iako sam već znala odgovor.
Ivan je spustio pogled. „Ovo je moja kćerka, mama. Zove se Lara.“
Taj trenutak mi se urezao u pamćenje kao ožiljak. Sve što sam planirala za svog sina – fakultet, sport, putovanja – srušilo se u sekundi. Osjetila sam bijes, tugu i strah. Nisam znala što da kažem. U glavi su mi odzvanjale riječi: „Što će reći susjedi? Kako ćemo ovo objasniti baki? Što će biti s Ivanovim životom?“
Ivan je sjedio za stolom, gledajući u prazno. „Nina… nije mogla više. Njeni roditelji su je izbacili iz kuće kad su saznali za Laru. Rekla je da ne može više, da joj je preteško. Ostavila ju je meni.“
Sjedila sam nasuprot njega i osjećala kako mi se suze slijevaju niz lice. „Ivane, imaš šesnaest godina! Kako misliš brinuti o djetetu? Škola? Matura? Kako ćemo ovo izdržati?“
On je samo šutio i gledao Laru kako spava. U tom trenutku sam shvatila da nema povratka. Morala sam birati – ili ću biti majka koja ga podržava ili ću ga izgubiti zauvijek.
Prve noći nisam spavala. Lara je plakala svaka dva sata. Ivan nije znao ni kako promijeniti pelenu. Ujutro sam ga zatekla kako sjedi na podu kupaonice i plače. „Mama, bojim se da ću sve zeznuti…“
Zagrlila sam ga i rekla: „Nisi sam. Proći ćemo kroz ovo zajedno.“
Ali ništa nije bilo lako. Moja mama, baka Ana, kad je saznala, samo je rekla: „Sramota! U moje vrijeme to se nije događalo! Što će reći ljudi?“ Susjedi su šaptali iza leđa, a Ivanovi prijatelji su ga izbjegavali. U školi su ga gledali kao čudo – neki su mu se smijali, drugi ga žalili.
Jednog dana, dok sam gurala kolica kroz park, susrela sam Marinu, svoju prijateljicu iz mladosti. Pogledala me s nevjericom: „Jesi li ti postala baka? Pa tvoj Ivan ima tek šesnaest!“ Osjetila sam kako me obuzima sram i bijes istovremeno.
Ivan se povukao u sebe. Počeo je izbjegavati školu, nije više trenirao nogomet. Jedne večeri sam ga zatekla kako sjedi na balkonu i gleda u prazno.
„Ivane, moraš nastaviti dalje. Lara te treba.“
„Mama, svi misle da sam propao. Da sam uništio svoj život i tvoj.“
„Nisi ti nikome ništa uništio. Samo si prerano odrastao.“
Najgore je bilo kad su Nina i njeni roditelji došli pred našu kuću vikati i prijetiti sudom zbog skrbništva. Svađa na ulici, susjedi na prozorima – osjećala sam se kao u nekoj lošoj seriji.
„Nikad niste bili dovoljno dobri za moju Ninu! Sad kad vam je ostavila dijete, vi ste kao heroji?!“ vikala je njena majka.
Ivan je stajao iza mene, držeći Laru kao štit.
„Nina nije spremna biti majka! Ja neću napustiti svoje dijete!“ odgovorio je Ivan drhtavim glasom.
Te noći smo zaključali vrata i plakali svi troje – Ivan, Lara i ja.
Prolazili su mjeseci. Ivan se polako vraćao u školu uz moju pomoć i pomoć razrednice Vesne koja mu je dala priliku da polaže ispite izvanredno. Ja sam radila duže smjene u trgovini kako bismo mogli kupiti pelene i mlijeko. Baka Ana je počela dolaziti i donositi juhu za Laru – nije puno govorila, ali njena juha bila je znak oprosta.
Jednog dana Ivan mi je rekao: „Mama, znaš li da me Lara gleda kao da sam joj cijeli svijet?“
Pogledala sam ih i shvatila da smo svi odrasli preko noći.
Danas Lara ima dvije godine. Ivan završava srednju školu i radi vikendom u kafiću kod prijatelja Damira. Nina povremeno dolazi vidjeti Laru, ali još uvijek nije spremna biti majka.
Ponekad se pitam gdje smo pogriješili kao roditelji ili društvo. Jesmo li mogli bolje pripremiti svoju djecu za život? Ili smo ih samo štitili od stvarnosti dok nije bilo prekasno?
Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti i prihvatiti prerano odrastanje svoje djece?